September 24, 2016

Jezik - Radmilo Stojanović


Radmilo Stojanović, učitelj Branislave Božinović, rođen 1910. i umro u 92. Predavao francuski i sanskrt, znao i starogrčki, latinski i njemački. On kaže u ovom kontekstu u jednoj od knjiga ili nekog od predavanja:  

Sanskrit (SAM-SKRIT), što znači sačinjen i gotov za upotrebu, glavnu misao izlaže na kraju, a Zapad na početku. Glavnu misao je iznosio na kraju i Dositej Obradović. Slušati - čuti - shvatiti - zapamtiti, preporučuje sanskrt jer, napominje Stojanović, ako nam se da zaključak na početku mi ga nećemo ni upamtiti. 

Istočni jezici imali su vrlo bogatu morfologiju, tj. oblikovanje misli, a sintaksu, kao linearno struktuiranje rečenice, jako jednostavnu; na Zapadu je obrnuto - nema se morfološka moć nad rečenicom i sintaksa je vrlo složena. 

Njemački jezik je na pola između sanskrta i zapadnoga, kao što je situacija i na geografskoj karti. Naravno, zapadna škola, mislim na evropsku, favorizuje njemački i starogrčki, Francuzi francuski i latinski, itd. Kao da nema starijih i moćnijih jezika za spoznaju bića čovjeka. Keltski i germanski jezik, reći će Stojanović, nastali su prilagođavanjem latinskoga (ako jesu) i takav jezik ne može da uđe u duh, čime čovjek sebe ugrožava. Oni nemaju čiste glasove, prije svega. Pored sanskrta čiste glasove imaju još: srpski, talijanski, grčki i latinski. Tu je čista i uobličena misao. Čovjek koji ne može čisto da misli ne može čisto ni da govori. Svi evropski jezici imaju zamućene samoglasnike pa im je i misao mutna. Sanskrt je izvorna voda, a ostali jezici piju iz vodovoda - živa i mrtva voda, kako bi rekli neki. 

Indijski zakonik (Manusmrti) je sličan biblijskom (što ne mora biti isključivo hebrejski). Prvi uslov Veda i Hrista je ,,Ne ubij”. Jezik Veda je jezik Istine, isti za sve. U jeziku Veda nema laži ni prevare, ali ima put ispravke. Pošto pojam ČOVJEK nema množinu, TO JE onaj koji je na putu Veda, a pojam LJUDI je množina i naziv za sve one koji idu krivim putem. Zato: NE budimo ljudi, već budimo ČOVJEK. Ovo naše VREMENSKO doba po sanskrtu se zove kali-juga ili kaljuga, ulazak u izopačenje ljudskog roda, što se vidi po svim granama ljudske djelatnosti, a i po svim umjetnostima. Sve se gužva i izrezuje, buče, lomi, prekraćuje se život umjesto da se oživljava. Izlaz je samo Lično spasenje i ne možemo djelovati ni na koga niti imamo pravo, osim što možemo jedino djelovati ličnim primjerom. Ni to nije malo. Tvoje je da radiš onako kako treba. A tako se i djeca vaspitavaju. 

Jezik ima neslućenu moć. Snaga i starost nekog jezika su vidljivi u mogućnosti preciznog izražavanja. U srpskom je 7 padeža, u latinskom 6 (uklj. ablativ) u njemačkom 4, engleski gotovo nijedan ili onaj tamo neki polu-padež. Temporal lokativ u srpskom izražava kategoriju prostor-vrijeme, jer sve što se događa u vremenu je takođe i u prostoru, neodvojivo je jedno od drugog. Dakle, u ovom slučaju srpskog jezika, prostor i vrijeme se mogu izraziti jednovremeno, što ima značaj za onog koji koristi jezik. U tom smislu, npr. zapadnjaci, kad kažu istok ili zapad tek misle time na geografsko poimanje dok je kod nas, ipak, višeznačno. Takođe, padeži govore o finoći jezika.

Redoslijed u sanskritu nebitan je za značenje rečenice, kao i u srpskom u mnogo slučajeva, čak i u indijanskim jezicima:

Čovjek je kupio knjigu.
Čovjek kupio knjigu je.
Čovjek knjigu je kupio.
Kupio je čovjek knjigu.
Kupio je knjigu čovjek.
Knjigu čovjek je kupio.
Knjigu kupio je čovjek.
Je kupio čovjek knjigu.
itd. ...

... što se ne može reći za slučaj engleskog i drugih jezika, kao što nemaju ni značajne padeže.

Kad je misao bila brza, a ljudi mudriji nije bilo potrebe ni za zapisivanjem nastave i jezik se prenosio usmeno. Danas pišemo i ponavljamo. Mene lično pisanje dovodi u dublju vezu sa poimanjem rečenog uz mogućnost ponovljene kontemplacije napisanog, mene, ne profesora Stojanovića. 

Srpski ima najveću bliskost sa sanskrtom, tvrdio je Stojanović, pri tom misleći da je jezik išao uobičajeno od Indije ka Evropi, a ne obratno. Ima ih koji tvrde da je put jezika išao i u obrnutom smjeru, malo nam djeluje ludo jer nismo tako naučeni no, ni to nije nemoguće. Da bi se bavili izučavanjem ostalih jezika mi moramo prvo saznati korjene, pa ako je korjen sanskrt učiti sanskrt ili ako je korjen srpski, tad učiti srpski, ili neki drugi jezik. I samo da je ovaj prvi pa da ne moram učiti sanskrt i druge jezike, moja je prva i radosna pomisao. 

Sanskrt nije jednostavan, čini mi se, za učenje. Drugačiji je sistem pisanja i izgovora nego u srpskom, ali osnove izgovorenih riječi su uveliko identične između ova dva jezika. Logika sanskrta je kao srpskog jezika, zatim padeži (+ ablativ u sanskrtu - označava porijeklo i po tome najsličniji genitivu) i samoglasnici su isti, slična su gramatička razmišljanja, isti nastavci i iste podjele, a brojne riječi takođe potpuno iste. 

Dva su načina primanja znanja u sanskrtu, ono što se Vidi jesu Vede ili vedsko znanje, dakle, očigledno u poimanju, a ono što se predaje kao upamćeno ili memorisano jesu Smrti. I ovaj drugi naziv ima smisla. Zato, za Vede nema potrebe da se one pišu jer se žive. Prave Vede čak i maju zabranu tumačenja. Zato, prihvatiti možemo iz čitanja samo ono što uviđamo, u smislu Veda, kao i u nekoj od Svetih knjiga, ono što ne uviđam idem dalje bez tumačenja, idemo za onim što vidimo. U učenju svak mora biti kod svoje kuće, u svojim mogućnostima i ići korak po korak, dodaje Stojanović. Neki dalekovidi ljudi u Indiji mogu da vide čak i sudbinu, prošlost, sadašnjost i budućnost. Ovi vidoviti ili Vedoviti u detalje mogu da nam kažu bilo koju situaciju iz vremena koje je bilo ili koje će doći. Oni ne naplaćuju to i ne objašnjavaju. 

Put je od Boga i ka Bogu, rekli bi kod nas, ja bih dodao i to da je put i u Bogu. Vertikala je pojam koji se koristi u tom kontekstu, a egzistencija s čulnim i razumskim životom horizontala. Uviđanje prema gore može biti narušeno na dva načina, za Stojanovića: prihvatanjem laži ili neprihvatanjem Istine. Pad, u odnosu na Centar,  je u oba slučaja. Ako prestanemo uviđati i samo tumačimo tad smo ono što se u današnjem vremenu zove teorija ili filosofija zapada, ako je to to, međutim, reći ću i ovo, filosofija i teorija imaju svoje dublje značenje, filosofija kao ispunjenost Božanskom Mudrošću Sofijom, a TEOrija kao gledanje u samu suštinu stvari, kako bi to rekao Aristotel, a ne samo pojmovno mišljenje. 

EinSascha
(www.filosofski.blogspot.com)

September 23, 2016

Branislava Božinović - sanskrt


Biti moderan, ,,u trendu" i  ,,in", znači neizostavno znati engleski jezik. Ne znati da je engleski jezik najudaljeniji, a srpski jezik najbliži sanskritu, znači ne znati jedan od osnovnih uzroka nesklada između srpskog i anglosaksonskog načina mišljenja, pa verovati da on potiče od pre dva veka ili od dnevne politike koju vode imenom i prezimenom odrenene ličnosti. 

… treba dodati da je za razliku od starih semitskih pravila izostavljanja vokala u pisanom jeziku - pozajmica od Egipćana - sanskrtski pristup bio obrnut: prednost je data vokalima i glasu ,,h", kojima se ,,oživljavaju" po prirodi ,,mrtvi" konsonanti; svakom konsonantu imanentan je vokal ,,a", pa azbuku čine slogovi: ka, kha, ga, gha, itd; u cilju izdvajanja konsonanta, kosom crticom ispod nosača oznake za slog, ukida se vokal ,,a". Uz pomoć ove porodice reči biva jasnije šta je starim Arjama značila moć govora:

- Svet tišine i praznine: šunjam, sadrži potencijale koji se, na mahove, rasprskavaju u mnoštvo materijalnih obličja, najavljenih prvim artikulisanim slogom Aum, koji se i sam rasprskava u mnoštvo slogova, od kojih nastaju reči i govor. Spoznaja stvarnosti nije neposredna. Čula su prijemnici, um prerađuje i osmišljava čulne percepcije posredstvom jezika. Čula i um pripadaju materiji, oni su materijalni nosači duha čije je sredstvo izražavanja govor. Govor teče poput vode i neuništiv je. Da je uništiv, ne bi moglo doći do prvobitne artikulacije prvobitnog sloga, jer sve što nastaje, nastaje transformacijom nečega; nastajanje nečega ni iz čega nije moguće. Reči uobličene u smislene narativne celine mogu pričiniti veliko zadovoljstvo. Onaj koji spoznaje intuitivno, izražava se stihom. Intuicija je najmoćnije sredstvo spoznaje, njemu odgovara umetničko uobličavanje govora u stih. Skup stihova je himna. Prozna forma prepušta se laičkom opštenju; sa univerzumom i silama opšti se himnama. Rišije mudrac, nadahnuti vidilac istine i pesnik. Rg veda je svedočanstvo velikog pesničkog umeća i uzor kako se jedan moćan jezik može upotrebljavati na veličanstven način u cilju spoznaje istine. Zato je Rg-veda čuvana i sačuvana.

- Nekada je javno mnjenje kreirao pesnik poezijom, danas preovlađuje proza. Svetom dominiraju prozna dela mamutskih struktura za proizvodnju i disperziju laži. Poezija nema vek trajanja, na dnevnoj informaciji utisnut je rok upotrebe: jedan dan, ,,hitić dana". Guliver drži u šaci čopore Liliputanaca upućenih u naučne metode manipulacije ljudskom svešću i upotrebe ubojitih sprava. Ma kako da je sumanut cilj upravljačkih struktura. Gullivera & Co, Liliputanci, sve sam naučnik do naučnika, slugeranje, logički ga osmišljavaju, daju mu tzv. kredibilitet i čine ga mogućim, prave od njega ,,reality".

Pojam ,,razvoj" ima zavidnu učestanost u usmenoj i pismenoj komunikaciji savremenog sveta. Uz to se podrazumeva ,,neskršivi" biblijski koncept: jedan odsečak na usponskoj pravoj liniji, jedan početak, jedan kraj i nekoliko hiljada godina izmenu, sa zaključkom: ono što je došlo posle bolje je od onoga što je bilo pre. Vrlo je važno i poučno vršiti distinkciju izmenu pre i posle, jer se samo tako razmišljajući stiže do ,,nepogrešivog" zaključka da su monoteizmi, pogotovo ovi mladi, hrišćanstvo i islam, bolji od panteizama i politeizama, kao što je atomska bomba, nesumljivo, ,,bolja" od egipatske pumpe za navodnjavanje. Ako se, kojim slučajem, vreme ne ponaša po - bibliji - i - po - nama, nego ciklično, po-nekima - po-nama - prezrenim - bezbožnicima, alternativu ne treba uzimati u obzir, jer se njome dolazi do zaključka da se odavno presaldumilo preko planinskog vrha, pa se otada planinari nizbrdo. Uzgred budi rečeno, jedna od gornjih složenica pokazuje da se umesto reči mogu koristiti prsti, te da reč: muštikla, u RVK zvezdicom označena, nije nikakav turcizam, kao što je: štrikanje vrlo sumnjiv germanizam. 

Odkud toliko hrišćanskog čuđenja povodom ,,pojave" agresivnog mondijalizma? Zar on nije nastavak starozavetne netrpeljivosti i hrišćanskog prozelitizma? Niti je nov, niti je po prvi put na planeti - mondijalizam jeste monoteizam u najširem smislu reči. 

Višnu se inkarnira i silazi, avatarah, na zemlju. U obličju Krišne on u Bhagavad giti Ardžunu upućuje u ,,pravo stanje stvari":

,,Kad god zakon malakše,
o Bharata Pred naletom bezakonja,
ja se sam iz sebe uobličen, pojavljujem."

Indijske religije traže od čoveka individualni napor, trening tela, srca i uma, da bi se moglo stići do znanja kojim se postiže samooslobađanje za vreme ovozemaljskog života. Hrišćanstvo je imalo šanse da dosegne mnogo veće visine, ali to se nije dogodilo, jer su ga hrišćanski oci ukalupili u kod starozavetne matrice.

Nema dogovora, sporazumevanja i razumevanja između Istoka i Zapada, kao što nema pomirenja između dveju međusobno nespojivih doktrina spakovanih u korice biblije. I pored blistavog, ali jednostranog razvoja, Zapad ne razume Istok, niti može da ga razume, zato se prema onome što se ne razume i od čega se zazire primenjuje sila. Obilje fizičke sile protiv obilja duha zbog straha i slutnje o sopstvenoj duhovnoj inferiornosti. Duševna bolest, u narodu zvana ludilo. 

Zapadnog čoveka naučili su njegova religija, filozofija i nauka da je on posednik istine, otud toliko nesaglasja i laži. Tu su istina i identitet međusobno zavisni, pa niko ne sme da prizna da govori neistinu jer će ostati bez identiteta. Otud toliko nasrtaja entiteta na entitet. Tamo gde je čovek rano naučen da istina nikom nije dostupna i gde se samo Gajatri stih jednom stopom oslanja na istinu, pa se njime čovek obraća svetlosti da mu obasja um, mnogo je manje laži i tipično zapadnog ,,ja pa ja".

Hrist je stavio bližnjeg na prvo mesto, što je u sanskrtskoj gramatici uraneno pola milenijuma pre Hrista. Naime, kod promene glagola, prvo lice u sanskrtu je treće lice evropskih jezika. Prvo done on, ti i, na kraju, ja, a ne ,,ja pa ja", ti i on, na kraju. Isto je sa: oni, vi, mi, a ne: mi, vi, oni. 

… radi sticanja duhovne Slobode neophodno je iščupati se i izdignuti iznad satirućih okolnosti svakodnevice. Srbima istorija neprestano natura prvi, bukvalni smisao, pa se duhovni potencijali troše na ispravljanje davno iskrivljene i neispravljive ,,krive Drine". 

(Izvod iz knjige: Branislava Božinović, Rečnik srodnih sanskrtskih i srpskih reči)

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

September 22, 2016

Sanskrt


Kako god da ispreturate riječi u rečenici staroindijskog jezika i pisma sanskrta opet će rečenica dati isti smisao. Prijedloga nema. Danas najsrodniji sanskrtu je srpski jezik, a Zapadnim jezicima kad bi izuzeli sve starogrčke i latinske pojmove, kažu, nastalo bi među njima samo nerazumljivo mucanje. O tome piše i govori Branislava Božinović, srpski znalac starog sanskrta. 

Semitski jezik, što je vidljivo i iz Starog zavjeta, je bukvalan, naredbodavan, brutalno konkretan s uništavanjem apstrakcije, tvrdi Branislava. Tako je i filosofija modernog svijeta postala pragmatična, pozitivna do te mjere da ulazi u besmišlje. Istorija nije u ništa pogodnijem položaju. I ostali. Ima statičko stanje stvari. Taj ustajali i jednosmjerni starozavjetni duh, kao i anglosaksonski,  jaše na Zapadu kao na svom magarcu nepitajući ništa drugog. Taj duh kao takav teško je promjenljiv od strane nekakvih uticaja sa vani. Srpstvo se svojom drugačijom prirodom opire ovakvom nametnutom duhu. A filosofija Zapada ipak se napaja Istočno da je ne bi u potpunosti i nestalo. 

Po Branislavi indijsko kastinsko društvo i nije tako bilo loše, čak je pružalo veće mogućnosti i, naravno, manje nasilja. Jezik, mišljenje i ponašanje su u dubokoj vezi, dodaje ona. Srpsko biće dublje može biti objašnjeno izučavajući sanskrt. 

U sanskrtu nalazimo mnoge srpske riječi, a i mnoge turcizme, kako ih je Vuk svojevremeno nazvao. Pa i čije je šta od toga jeste veliko pitanje.

SaschaEIN
(www.filosofski.blogspot.com)

September 21, 2016

Srpska mitologija i stara religija


Bilo je propasti i obnove svijeta premnogo. I ko zna koliko puta, osim što piše Herodot, nalaze takve stiču i drugi. To ne krije ni naš čuveni filolog dr Veselin Čajkanović (umro na kraj Drugog svjetskog rata) istorijski, filološki i komparativno, uključeni u rad s njim su i arheolozi i etnolozi, čak i arhivska sudsko-policijska građa je pretraživana u smislu tom zbog kojih radnji ili običaja su mnogi ljudi optuživani i osuđivani u prošlom vremenu. Prikuplja i poslovice u narodu, saznanja o običajima i vjerovanju srpskog naroda te građu od svojih 15-ak saradnika sređuje i iznosi zaključno s 1929. godinom. U ovom se ide i dalje od antike. 

Proučava Čajkanović i Bibliju kao veoma važnu i istorijsku knjigu, on predaje kako je čitati, govori da ova valjana knjiga nije pisana za učene već za svakog čovjeka koji više nema gdje glave skloniti. Uočava mnoge sličnosti ovdašnjih vjerskih praznika sa tradicionalno srpskim, sve ono što nova religija asimiluje od stare jer se običaji iz naroda nisu mogli lako iskorijeniti, ali je neke i trebalo poštivati iz sasvim prirodnih razloga. Majku Jugovića (s Kosovskog polja), u radu objavljenom iz 1918. s labudovim krilima prikazanu karakteriše kao mitološko biće, gubi muža i devet sinova, a inače obilazi poginule Junake, kao što Vile u germanskom mitu skupljaju mrtve i odvode ih u Odinovu palatu. Druge Vile pomažu Junake u borbi, liječe im rane, oplakuju ih i slično. U Vukovim pjesmama, uzetim iz naroda, Čajkanović prepoznaje totemizam starih vremena. On dovodi u vezu i demonizme raznih naroda i epoha. Funkcije starih bogova su prenošene na nove svece i Boga. I mnogo je vilinskih priča. Sve više i čak do potpunosti je potiskivan mitranski kult, konačno i kad je najvažniji praznik, dan ,,nepobjedivog Sunca“ zamjenjen Božićem. Kalendarski se sve poklapa. 

U jednoj priči, koja se u različitim verzijama nalazi i kod drugih naroda (Grci, Francuzi, ...), kad su Bog i Sv. Petar (negdje ga mijenja Sv. Georgije) tražili konak i primila ih je jedna domaćica rekavši samo da ne garantuje da će noć provesti u miru jer kad joj muž dođe pijan on sve bije po kući što nađe.  Ovi su ipak pristali da konače i kad je domaćin došao pijan počeo je da tuče prvog do sebe Petra misleći da je zatekao njega i ovog drugog kao dva lopova na djelu. Petar zamoli Boga da zamjenu mjesta i da sad on preuzme dio batina, Bog se složi, ali u tom će pijani domaćin neočekivano pomisliti - Hajde, dosta sam tukao ovoga da pređem malo na onog tamo. I tako je Petar opet dobijao batine. Kajgana koju su pojeli prethodno u toj kući je Petra izašla, kao što bi mogli zaključiti, veoma skupo. Čajkanović primjećuje da su Petar i ostali u ovakvim pričama s gramatičkom vrijednošću prisvojnog genitiva. 

Voda je sjenovita, a njena čuvarica Vila daje proročku moć. Voda i ogledalo se koriste takođe i za hvatanje Mjeseca kod Srba, i kod Grka, ali kod prvih je originalnije, kaže Čajkanović. Tako je i Marko Kraljević vidio svoju smrt u bunaru, a dahije da su ostali bez glave. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

September 18, 2016

Filo-Logija


Šta se može sa jezikom? Puno toga. Već od glasa i od slova do slogova i pojmova, složenica, misli u rečenicama, stihovima, imenima, saznanjima, metaforom, tako dalje. 

Jezik i jest kao takav kuća Bitka, što Hajdeger kaže. Ali, ukoliko nismo samo od izvornog predaleko se odmakli, jer svak ili svakakav to jezik nije. Tako blizak.  

U jeziku znati biti, boraviti je izobraženje. Kad čovjek zna on sretan je, zdrav i jak, a žene ljepše. Jezik otvara hranilice Duha ka tijelu i više tijela koji su izraz upravo jezika, muzika, slika, miris, lik i oblik, sve. Jer jezik nije tek pojmovan. Prije je. 

Ko sam i šta? - tu govori mnogo i istorija, događanje prošlo otkriva i sadašnji tren, ako nije šta skriveno il' drugačije rečeno. Upoznati sebe osnovni je cilj, ne samo dičiti se kako čim k'o pobjednik u nebitnom. A šta ako ima svrha, i mašimo!? 

Najpreče je jelo, kažu, neki opet da najpreče zdravlje je, il' posao, lova, često i sigurnost, plaše, nekom je Sloboda najbitnija, Ljubav, Ljepota, itd. Ne znaju ljudi ima li Boga, nagađaju, ima - nema. 

Bogatstvo je s više riječi označiti istu stvar, ne obratno, s jednom rječju više stvari. To se vidi u jeziku. Kad pisaše riječi i izostavljaše samoglasnike iz posebno važnih razloga jer ovi su stvaralački nešto moćni, uz ta prazna mjesta dàše i oznake pripadnih za baš to mjesto. U jezicima mnogim ili dijalektima samoglasnici će različito da budu i vraćani u pojam kao i govoreni. I drugi neki pojmovi su zabludama značenjski dobili drugu ulogu. O tome piše i Vuk Karadžić, a tek oni prije njega, Dositej, Solarić, ...

Na žalost mnogih, sve mi se čini, ćirilica je najstarija. To pismo i jezik bili su teškoća mnogim za učiti pa se išlo jednostavnom, ali se i krivo išlo. Jer jezik uvezati je sa životom baš smisleno. Ne! živjećemo tek tehnički, a to paše čobanima. Đe valja da ovca zna! Živjeli Čobani.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

September 14, 2016

Solarić - Dositejev naj učenik


Jezikoslovna je Duša bila Solarića. Srednjovjekovna aristokratska mletačka republika Venetia, gospodarica mora (697-1797) sad već potopljena, mirom pripojena Austriji. Naš literat i lingvista, filolog, etimolog, etnolog, filosof Dositejev naj učenik samotni Pavle Solarić (1779-1821), živje kratko, al’ je mnogo uradio. Pomalo i kao pjesnik Muzama služi. Nastaviće nešto od toga i Vuk, spomenuti Solarića na početku svoje ,,Pismenice”. 

Iz Slavonije u Trst, upozna i Dositeja, u Veneciju pa u Srbiju ponovo Dositeju nadzorniku visokih škola te, malo do Beča. I tako u krug. Iliri će pod habsburgovce. Tad štampa svoje ,,Rimljane slavenstvovavše”. Imade i želju da piše etimološki rječnik latinskog jezika. 

U predgovora svoje geografije (svjetske) začinjava sve filosofski, govoreći šta je dobro, a šta zlo, i kako poznavanje prirode i zemlje može uzdići čovjeka do spoznaje svrhe svoga postojanja. Ono što jest, i dobro je, već samo je nedoumnost naša onome, što je manje dobro, nadjela ime „zlo". Vaseljena nije tu zarad nas, već mi zbog nje. Jedno dok pada i ruši se, da drugo se podigne i sazida; jedno prestaje sa životom, a drugo otpočinje. U prirodi nema pokoja, i u njoj se ništa ne gubi, nema joj smrti. Tok stvari u prirodi leži u tome, da se bešćutni živi trunak diže preko životinje (skota), čovjeka i angela do boga, koji je izvor dobra. Riječ „zlo" je čovječji izum, nastao iz slabog poznanja prirodnog toka. Uz više znanja manje i zla je. Istorija djeluje kao učiteljica života, geografija k’o pratilica njena, ogledalo svijeta i putokaz, kojim će se s jedne strane upoznati raznolikost i obilnost prirode, a s druge, Um i čovjek u mnogoobraznosti svojih prilika. 

Latinski je već bio mrtav, a na njemu su predavali. Solarić insistira na maternjem jeziku. I ćirilicu. No, nije problem što učeni i trebaju znati pokoji strani jezik, ali šta će to ostalim građanima, govorio je. Poluizučavanje, pa još mrtvih jezika, godine baca u nepovrat. 

Izdaje tri svoja filosofska djela:  „Sverh vospitanija”, „0 samosti" i „Mudroljubac indijski". Radio je i prevode filosofskih djela. Zatim, uz svoj „Bukvar" i „Pominku" davao je i brojčanu vrijednost glasova. 
ništa znamenitije na filološkom polju.

Kako se djeca budu oxlgajala, takvi će kasnije biti građani, a kakvi budu građani, takva će biti sila i slava naroda i države. Nazrijevao je i odgojnu nevolju srpske škole početkom 19. vijeka kad nisu dopuštali da se um mladenački trgne na samostalnost i razmišljanje: „Prenimo se dakle, i krenimo se već jedanput iz pradjedovske naše dremote; nismo više ni u Egiptu ni na rijekama vavilonskim.” 

Pa, kad su sveštenici već pastiri svoga stada zemaljskog (ovo ime i najradije slušaju), onda zaista treba da nastoje i da tom stadu zemaljskom življenje što prijatnijim stvore. A stvoriće ga, ako se pobrinu za pravu naobrazbu svojih vjernika. U tome bi trebao da sastoji glavni rad sveštenički, jer napokon, liturgiju svršavati mogao bi i svaki neuki nevježa, koji umije čitati. . . Ali za nastavljanje i upućivanje narodno treba pravog svešteničkog i odgojnog pogleda. Srpski bi sveštenici trebali da se late ovog težeg zadatka tim prije, rekao je Solarić. Kamo sreće, reče Solarić, da je za Lazarevih vremena u Srbiji bilo više mudrosti nego li svetinje! To piše i u predgovoru svoga „Mudroljupca indijskog". 

Za društveni odgoj omladine trebalo je, po Solariću, da se osobitim trudom prihvate u prvom redu roditelji. Prostiji ljudi i radenici, koji se ispričavaju, da nemaju kad zabavljati se naobražavanjem svoje djece, pokazuju, da ne shvataju osnovne dužnosti svojeg života. Surovo postupanje zanatlija i dućandžija, koji ogrubljavaju srca svojih učenika šegrta, ostatak je iz barbarskih vremena. Dijete ne postaje čovjekom samim porodom nego u prvom redu naobrazbom. A ovu joj dadu narodni nastavnici i učitelji. I zato ne treba učitelje smatrati prostim najamnicima, jer će narodu svanuti prava zora tek onda, kad svako selo bude imalo svoje javno učilište, i kad se u njima bude poučavalo.

Srpski jezik je vidio kao korijenski, a ne tzv. staroslovenski. Azbuka je jedna zgodna za cijeloevropsko pismo, kaže, za njom Evropa uzdiše. Nepromjenljivost glasovne vrijednosti jednog pisma neprocjenjiva je. Svi govore tim ilirskim narječjem, i Rusi građanski. Latinski je kasnije dat. 

Kaže, prevelik uticaj Azije i Egipta je smutio značajno grčko pismo. 

Latinski u korijenu ima uglavnom slovenske riječi, npr. „Vladin" i nije ništa drugo neg „Latin". I akcenti su na istom slogu. Svi narodi nekad su pričali istim jezikom, sem Biblije kaže to i Solarić. Riječi Vlah, Vlasi, Latini, čine se kao da su izvedene od: vlast, vlastni, vladika, a ovo opet od „vladeti", od kojega i latinsko valere, validus, valde ... I tako bi riječ „Latini" dolazilo od „Vladini". Suglasnik „v" gubi se pred „l" kao u ob(v)ladati, ob(v)lešti, itd. u: Ladini; suglasnik „d" se pretvara u „t" kao u „Latsko'' (Lacko) od Ladislav! A nastavak - „in" čisti je slavenski svršetak kao u riječi „SrbIN". Od 700 riječi svaka daje od po 9 složenica i eto ti 6000 riječi latinskih po Solariću. 

Dimitrij Vladisavljević objavljajući preostale rukopise pokojnog Solarića, spominje osim Hieroglifike još šest dovršenih i nedovršenih naučnih radova: „Gramatiku srpsku", „Početak slavenskog roda" u devet glava (Mala Azija, Tracija, Ilirija, Helada, Italija, Galija, Germanija i Skandinavija s dijelom Britanije). 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

September 13, 2016

Kapor - Desanka Maksimović


Momo Kapor slika Desanku Maksimović


Ozdravljenje

Dugo sam bolovala od ljubavi
i činilo mi se važno vrlo
da li ima negde ili ne
nečega čega nema.

A od jutros sve
razumem čudesno,
i mislim da je umesno
udesila priroda ili slučaj naneo
te nisam uvek draga bivala
čoveku koji bi mi čežnje zaneo
za nečim čega nema.

U zamišljene sreće maženju
istrošilo bi mi se srca pola,
utopila bi mi se duša u traženju
nečega čega nema.

Sad jedino kao nad srećom strepim:
da li će ovaj dan svanuti
oblačnim ili lepim,
jer znam, ništa mi ne može doneti
nečega čega nema.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

September 06, 2016

Filosofski do jezika … istorija i nauka


Malo ko pozna Slovene, a manje još one prije njih. Ćirilica jeste stara, kao i biblijski Kir. Čemu nordijska teorija, sjever čemu kad eto nas tu u samom centru sunčanog krsta. No, malo je zamagljeno. Robovi zveckaju lancima teškim i njima se hvale. 

Neke riječi i odu iz našeg jezika i vrate se kao strane, Miljković kaže da je srBski, NE srpski - pasivno i zlonamjerno data glasovna promjena, u pitanju je energija riječi. Pet je elemenata jezika: 

. grafički oblik slova
. brojčana vrijednost slova
. zvučna vrijednost slova
. idejna vrijednost slova
. religijsko značenje slova

Ovo su neki od internet izvora drugačijeg viđenja stvari:

Dositej Obradović (svjetovno Dimitrije) (Čakovo, 1739-1811) srpski prosvjetitelj i reformator. 

Pavle Solarić (Bjelovar 1779-1821 Venecija): ,,Rimljani Slovenstvujući”
(srpski lingvista, geograf, arheolog, prosvjetitelj, pjesnik, latinski kao rimski nastao od srb(p)skog jezika)

Šafarik, Pavel Jozef (1795-1861): ,,O porijeklu Slavena“ 
(češki i slovački pisac, istoričar, lingvista, pisao na češkom i njemačkom jeziku)

Miloš Milojević (1840-1897): ,,Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog“ / ,,Odlomci istorije Srba i srpskih - jugoslavenskih - zemalja u Turskoj i Austriji”
(srpski istoričar, političar i književnik)

Veselin Čajkanović (Beograd,1881—1946) profesor Univerziteta u Beogradu i srpski mitolog.

Milan Budimir (Mrkonjić Grad, 1891-1975) - jedan od najznačajnijih srpskih klasičnih filologa, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, upravnik Katedre za klasičnu filologiju.

Pavle Jevtić (  ): ,,Indija riznica mudrosti“
(prevodio Bhagavad Gitu, pisao o hindu religiji i filosofiji)

Svetislav Bilbija (B.Grahovo 1907-  Čikago)
(profesor Univerziteta u Čikagu, etimolog, dešifrovanje etrurskog pisma ćirilicom)

Radmilo Stojanović (1910-2002): ,,Uvod u sanskrit“
(sanskrtolog u Srbiji, predavao i druge stare jezike)

Čedomil Veljačić (1915-1997)
(jugoslovenski pjesnik, budist, filosof i sanskritolog)

Miroslav Marković (1919-201)
(profesor starogrčkog širom svijeta)

Olga Luković Pjanović (1920-1998): ,,Srbi - narod najstariji“
(srpski i francuski lingvista)

Branislava Božinović (1929 -2004): ,,Rečnik srodnih sanskrtskih i srpskih reči“
(sanskritolog u Srbiji)

Radivoje Pešić (1931-1993): ,,Vinčansko pismo” / ,,Učiti sanskrt” / ,,Prva Evropa” (lingvist i paleolingvist)

Ranko Bugarski (1933- ): ,,Jezik i lingvistika“
(srpski lingvist, bavi se strukturom engleskog jezika, profesor u Beogradu)

Dr. Jovan I. Deretić (1939-  ): ,,Istorija Srba i Rusa”
(inžinjer, novinar, političar, alternativni istoričar)

Radovan Damjanović (1957- ): ,,Srpsko-srpski rečnik“
(srpski istoričar, profesor, istoriograf i paleolingvist)
https://www.youtube.com/user/srpskosrpski

Slaviša K. Miljković (  -  ): ,,Uvod u odgonetanje srpskog jezika” / „Novi srbski mitološki rečnik“ / „Novi srbski etimološki rečnik“ (slikar, pjesnik, arheolog za odgonetanje srpskog jezika, osnivač društva Serbona) https://www.youtube.com/watch?v=AZIhDmue8ck

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 29, 2016

Risman i Usamljena gomila


Bolest ljudi uopšte istražuje ovaj nesuđeni sociolog, nediplomirani doktor, ali pravnik priznat k'o psiholog više neg šta drugo, Risman, nije frojdovski već kroz drugu analizu sagledava čovjeka - kroz samo društvo. Društvo prilično pomjera svoje ljude, oblikuje. On će reći da karakter društvo stvara, mislim ,,društveni karakter“ ne čovjekov, a ima i ličnih uticaja. Analiza društva i nije zbog nečeg popularna, pa je dobro da frojdovski sve se svede seksualno, to guraju. Risman bješe neomiljen baš zbog ovog zaokreta prema društvu, neomiljen kapitalnim krugovima.  

Konformist i apatičan američki je građanin za Rismana. Tu smo negdje stigli i do nas. Više drugoga gledaju ljudi nego sebe, uvijek bi drugim se upravljalo. Porobljen čovjek sa svih strana, ali i sobom. Ustaj Lazo. Za početak bar humanizam, al' nije to krajnje već minimum da može se dalje. Čovjek putuje u Svemir. A, već je tu. Osvjesti se. 

Više od genitalnosti i biologizma, a od sudbine niže, kaže Risman, sagledava. Negdje od industrijskog društva. Nije društvo baš potpun karakter, al' zahtijevi društva dovode do napetosti kod čovjeka. Ljudi postaše oglašivači, a bolje biti i kauboj kad je čovjek unutra, spominje Risman. Američki je uvijek ka drugom biti usmjeren. a čak kao i dobro neko je mišljenje prema tom drugom. Jaka stvar. I promašaj kvalitetan. Sve se maši sem ciljeva geografskih, prostori se osvajaju perspektivom, kako reče Osvald Špengler. Faustovska gomila jest usamljena, nema šta. Svi moderni. Isplati se. Tlačiteljski. Za tržište. Dostignuće i tehnika. Tehnološki. Gomila kao da zalud živi. Obrascima. Bez obraza. Tako se živi i akademski pa krize nema, vojska je jaka. Elita je vlasti i onih koji se šlepaju. To biće nekad drugačije, ovo sad masovni je i banalni komunikejšn. Plej stejšn. Propast i zabava. Kanta za istresti. Čovjek.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 28, 2016

Danteov spas je komedija


I počinje s paklom. Bokačo će reći: Božanstveno! U pakao se ide bez nade. Ima tu straha. Negdje već blizu pola života, kad i Hrist je razapet, Dante k’o grešnik luta paklom u šumi zatim i kroz čistilište, cilj je bez kraja dostići Raj. Sloboda u trima kraljevstvima dozvoljava pad i težak povratak, ipak, je moguć. Beatriča kad odlazi Dante luta šumom pakla kojom nije jasno sad šta je dobro, a šta zlo, što Duša je nekada dobro znala i pomagana sa Ljubavlju, sad je sama i pomračena. U paklu si smješten u jedan sloj, po grijehu koji prevladava u nekoj Duši. Čistilištem se pomjeramo do vrha u sami Centar Zemlje. Nebo se opet pojavljuje.

Zamagljeno je stanje sa svijetom. 

Dante kreće od najtežeg stanja u svojem spisu, kraj nije kao u tragediji već na kraju nakon pakla kroz čistilište dolazi Raj i Duša među blaženima. Svako kraljevstvo više slojeva ima, pakao devet, i najgori su izdajnici raznorazni, grijehom više se smanjuje krug, sem Raja svud je slojevito, lakše ka težem i obratno. S očišćenjem Duša je spoznala - opet to Jedno Apsolutno oblivena srećom. Je l’ moguć sada i ponovan pad? Čistilište je južni pol u obliku brda, za svaki slučaj pa, neka se zna. 

Negdje u prvome krugu pakla je sreo Homera, Horacija, Odiseja, i Cezara, Papu zasluženo.  

Beatriča Danteova je Mudrost Boga i Ljubi je onaj ko ističe se nad mnoštvenim. Njeno mjesto je sami Raj. Ona Danteu šalje u pomoć i Vergilija, koji je Um u paklu i u čistilištu. Vergilije će reći Beatriče da je izašla iz Raja da bi mu pomogla, njemu koji sve ovo sanja. I petnaest godina piše te sne. Ionako je 20 godina u progonstvu. Šta da se radi! Betriče je umrla rano, u Duhu ipak je živjela.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 25, 2016

Potop


Nešto se daje, a mnogo i krije od neopreznih kriti moraš svijet osjetljiv je zbog tajni se stavlja omča k’o opomena. Sloboda je odgovornost, a znanje tu i tamo umotaj. No, malo se zna. A bolje je znati, jer žrtve idu bogovima. Zaborav je.

Da, svijet je mali, potpuno je povezano Biće svijeta, priča identična mita i folklora naroda mnogih. Sve odvodi u jedan Centar. 

Nije sporna ni Atlantida, ali je sporno da ljudska djeca bezgrešno žive i upravljaju državama bez sukoba, mržnje, jada, kriminala. Za Mir dobar trebaće nam i bogovi, kod njih nema takmičenja ni nesklada, svak dobija ono što mu i pripada po ulozi, ne buni se. Zbog nas ljudi pala je i Atlantida. Šta bogove brige to kad Pravda je zadovoljena zemljotresom i poplavom. Sad je traži pod vodama. 

Basaju ljudi, neće priznati sljepilo ni nesavršenost, nedostojan bi da vlada povelikim područjima, sve je hrana, a utolit žeđ i glad je nemoguće Duši jednoj zatomnjenoj. Ne mo’š tijelom. Sjećanja su sakrivena, nedostižno sem Duhovnom. Al’ ko je tu Duhovan sad, da l’ ima igdje tog? I teško da se poznati mogu takvi po zemaljskim činovima. Nije to to. Ti ne znaju đe udaraju.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 22, 2016

Vatra - svjetlo


Mnogo vatra označava, noć vještica spaja zemlju s nebom uvijek žrtvovali životinje svoje ljudi su usjeve, novac i slatkiše dali maskiranim na vratima. Nose vatru. Na vatri su i od Logosa te sjenke - gore, isto su po gradu, usred dana oblicima svijeta plaše se duhovi zli repama izbušenim i tikvama. Svega ima. 

Imaju i lutalice među Bogom i sa svijetom, ne baš sve da anđeli su demoni, imaju i manje dobri zli - Put kući traže nose izdubljenu tikvu kao svoj lampion. 

Šta činiti? Ne smije se ni pustiti u stihije čovjek jer je više nego ta priroda, cilj je viši. Kako? Gdje? Na Putu će čovjeku tu neko nešto reći, jezik nije ovdje ni pojmovan. Događajnog mnogo bitnog ima al’ je previđeno. Ne-Viđeno.

Džaba gledam, usljed trenja se čestice snažno griju, vatra gorenje s pepelom je i dimom, ima isto prečišćeno. Gore sjenke do izvornih crta Lika u čovjeku, već je nešto, kad se slika čovjek te su crte bitne kao sama Beskonačnost.  

Šta sa vatrom? I neka je. Pusti, gledaj dokle ide, laž ne žali neka gine Svjetlo Logosa kad sine. Oslobađa vatra kad je kvalitetno i sa mjerom stanje trpno promišljeno i sa tim prevaziđeno s malo snage. Energije Više treba. Mrak jauče. Puštaj Svjetlo. Neka, ima i vještačkog kroz kulturu na vrhu je umjetničko. Stvaralački prema Duhu.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 19, 2016

Pisanje i govorenje


Imaju svečani govori koji ne djeluju na sokove bića, jer ništa baš nam ne pomjere. A takvih je govora više. Najpreče je otpetljati sebe, otvor dopustiti makar za dašak poezije. Govor svira pa, pokušaj. Jalovost nam stalno prijeti. Neodoljiv je umjetnik kada griješi u ime života i sudbine je, tačno zna. I griješi jer je vjeran Duhu i mimo zanata i šablona živi, spava s mostovima. Najveći je onda kad se iznenadno oslobodi stega i sa pravom mjerom kad poludi pjesnik umiva nas stihovima. Ritmovi mu nisu uštogljeni, kruti Svako ima ličnu dramu i uporno stroga se sintaksa ruši na najljepšu melodiju tog pjesnika. Bombarduju. Dinamiku ti unesi u stvarnost kad možeš ili pokori se programima. 

Treba Znati pogoditi pojam sve do lebdenja same stvari. Mi imamo naše šare na tepihu, čipku, neke običaje, i imamo laž rečenu kroz ekrane, ali i kroz tradiciju. Muku maskiranu imam, prkos ropski da sve manje je nasilan. Svađalački živi rob. A ko je rob? Pokušavam vidjeti sa sobom to uz jezičko malo tkanje, al' kroz šumu kad se krene neko obara i granje, mala prohodnost je, a opasnost i povelika, nagrada je tu najveća.  

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)  

August 16, 2016

Vinaver Stanislav - Ulica


Pjesnik mora na ulicu, kaže Vinaver, on mora osjetiti melodiju i ritam života upravo sad, jer jezik je uvijek jezik trenutka. Zar vraćati se i starim bogovima? Pita Vinaver. A bogme i ja se o tom pitam. Nije loše za imati i staro u vidu, bez naročitog opterećenja. Nije ni Sokrat smatrao nešto neophodnim znati sve o mitovima. Narod mora da se sluša (osluškuje), a ne masa. Narod valja i popraviti primjerom Ličnim i vezom u Duhu, a vladari vaspitanjem i obrazovanjem. Načelo ritma ističe Bergson, u govorenju. Kojim tonom se govori nešto. Čak značenje pojma katkad je nebitno kad prevlada zvuk. Pjesnik produžava energiju svijeta. I građenje je bez kraja, otkud i kraj da ima u Beskonačnom! Konačnost je u oblicima - Šta projektuje?

To piše u ,,Čuvarima svijeta“ daVinaver hoće se uzdići u nadjezički zvuk jezika. Ili se davimo dalje gramatikom silnom i beživotnim pravilima. 

Vinaver u slovo ulazi radostan, u slogove, riječi i ostalo. Zaljubljen u slova, kaže, kao Niče u Vagnera uz kojeg se na pozornici glumci vrlo teško kreću. A Šekspir? Njegova svaka riječ oživljava. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 13, 2016

Svijet sjenki ili Dolina suza


Da li je čovjek zreo baš ne znam, jer lijepi za stvari i sputava se, a valjalo bi biti bar malo i kreativan u bilo čemu. Ne protiv života. Koliko znanja se ponijeti može kad tijelo je slabo? Od velike snage da l' pucaju mjesta koja su ostala zamršena? Poželjno je da još se luta, jer svijet ne bi ni postojao bez lutanja Sebi i drugom. U Istini ni nema svijeta ili tek ima? Bog oblika nema, a isto ima, Vidjet Ga možeš i ne vidjeti. Ne naučno, nečistoće se uklanjaju vršenjem svojih obaveza, al' mnogi ne znaju koje su im. Nemaju mnogi tu iskrenost i to pregnuće. Hoće gotivu.

Kad ne prođem s imenom ovim ja proću s nekim drugim, jer maski je bezbroj kao i vrata rođenja i smrti, a Život Jedan bez zjenica, kompjuterska igra smo - binaran kod u nula i jedan, ima i nema. Zar Nula tek ima? Promašaj je kad pogodiš metu, jer vrijednosti su pobrkane. 

Postoje ljudi kao vulkani i vatre što gore sa sviju strana. Meteori. A to što Mjesec nas i dalje jede, to upravo smo ogladnjeli mi. Sve spolja što jede je čovjekovo. 

Bez ,,ja“ su mnogi ostajali, ostane i toga ,,ja“ bar malo da vrati se kući lutalica. Potpuno čovjek će postati Voda. Vatra il' Voda.

Žudjeti možeš za telefonom, za autom, stanom, putovanjem, ili za Bogom, obitava u nama čovjek sa Bogom sjedinjeni. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 09, 2016

Od Homera prije


Zavisi i ko je ili ko šta piše. Lirika, Iliri, Lira, osjećaji i muzika, blizina što Dušu dira Beskonačno. Čak i prije Rima mnogo toga ima, a Rim je baš ambiciozno Slavoljublje, otimanje Sa(r)binjanki - nedovoljno žena bješe po Romulu te 753. pne. Sa njim malo će vladati, nakon Pompilija isto Sabinjanin legendarni kralj Tit Tacije - ubrojan i nije među sedam vrlih kraljeva tog grada, kažu, ubijen je. Još je bilo Sabinjana, čak i neki kašnji papa, mlad Rim bješe za Italce ili ... ko zna odakle su bili ovi Sabinini pa, Srbini, Sabinjanke i Srbijanke, pa Zorbi i Iliri, Dalmati, i Tračani su tRa-šani, RaSini kao Etrurci, i Kelti, zatim i Sloveni, drugi, ali svi SLO-bodu su Voljeli. 

Ćirilica s latiničnim bješe prije ćirilice - latinice kao pismo predrimskoga doba italskih plemena il' naroda. Još je mnogo tih jezika, ali izvor vrlo blizak im. Sve osim kineskoga. 

Vede su Vid, Znanje pravo Unutrašnje, metafizičko, jer Ra-Sin Sin je Sunca, i Stari su Grci djeca Sunca, Rusi, pa i Prusi. Jedan od demona ili pak božanstvo bješe Đ(g)erman za nepogode atmosferske u Slovena. SLOVesni razumiju se, Njemci na to su i nijemi. KOLedo je bog slovenski za koledar, kolo-dar, kalendar. 

Mnogo toga je za Grke bilo neriješeno po pitanju nauke i života. Silni drugi narodi se ne spominju u to doba. Mrtvo More je, i Djeca Sunca, mrtva mjesečina, Grci mladi, jako mladi, rekli su i egipatski sveštenici najmudrijem kralju Solonu, ujaku Platonovom. 

Crni, bijeli, indijanci, Eskimi, Kinezi, sasvim sve'dno, samo da prosvet(l)i se ko hoće u životnim pitanjima. Kad zaglavi narod neki već dolazi novi, ovog zataškaju. Nije problem ubijati. AZbuka je vrlo stara, složenija od grčkoga alfabeta. Najmlađa je abeceda isto naša. Ko smo MI? I ko pak JA? A ko si TI? Ispade da prvi sebi mijenjali su i kulturu, ime radi nečeg, problem da li metafizike je? Kao čovjek kad u duhu se promijeni, mijenja ime zarad nekih viših stvari. K'o umjetnik. Monah. Zamki je mnogo da čovjek može i omašiti pa, sretno ljudi ... još kriju se Tajne sa Atlantide - tu nisu dali ni Heraklu (Herkulu) Zevsovu sinu da proviri kad je išao po zlatne jabuke, držao je nebeski svod namjesto Atlanta, privremeno.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 08, 2016

Misli kao ambicija


Koliko su misli važne? Pa, važne su, ali nisu svake moćne. I moćne su one što se ponavljaju, a tek one koje prate kakvo dolazeće dublje događanje. Da se i ne rasipamo na milion drugih želja, nastojanja, bolje ispunjenje radi. Čovjek stvara okolnosti. Kad se sije i žanje se. Ima Zakon. I smetnje su isto razne. 

Opet, mislim, vrjednije je Sebe naći, jer se osvaja Sloboda i Ljepota, Ljubav ili Dobro samo, a ne uspjeh neki tu pred prisutnima. Provikano! Zar su ljudi takmičari? Ma, nisu ni nadničari. Parničari. 'Ajmo Dalje.

Bar kad bismo Znali šta nam treba i šta najbolje je ostvariti? A šta je i Ostvarenje? Kad bi znali? To sad drugi sve diktira, vrijednosti su posve date cijene svega pa preuzmi. Određuju i budale. Odreci se najboljega zarad nečeg banalnog kad isplati se. Vječno ako stoji negdje Identitet, nije samo socijalno, TAD šta ćemo!? 

Reći će neki - sreća je da se nisu ostvarile naše želje i planovi neki. Misli čovjek sa programom ubačenim, ima mnogo nesretnika što bi vladali drugima. Sobom NE. Ima želja i nesretnih. Previše je banalnoga. 

Promašaj je. Nek vladaju. Ja se nečem drugom nadam. 

Šta znači i imati sve, biti BOGat, pametan i lijep, i zdrav ... sve bogme izokrenuto, nepotpuno. Šta je ono što najviše vrijedi ili šta se traži, govore po dnevnicima i emisijama praznim sve do ništavnoga. Šta li znači biti i aktivan? Pa, koristan? Patriota ili sada globalista? Vjernik? Ili ateista? Demokrata? Aristoi? Teokrata? Anarhista? Šta to znači!?

A šta li je to BOGatstvo!? Nešto vrlo POPULarno. Jesam čovjek nisam narod - osim kad sam u gomili.

Šta je rad? I veliki poslovi sad!? - pitajmo provikane. Cilj života? 

I istrajan biti (često u pogrešnom smjeru), kažu, isplati se. A najgore od svega je, ovo funkcioniše nam. Ljudi sretno sa željama i modernom ambicijom. Privlače me ,,stvari“ Vječne, baš su moćne. Npr. Ljepota, Ljubav, Dobrota i Pravda, Savršenstvo, Vječnost i BOGatstvo. Ima svega.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 07, 2016

Vinaver Stanislav - Ritam riječi


Prevodio je tako mnogo, čak hiljadu i jednu noć, TAJ gutač vatre na vašarima i spravitelj lijeka čudesnog bio bi Vinaver, al’ tog nema više. Je li tek jedan islužen vojnik, sobarica, labud il’ prvosveštenik? Malo šta više je volio od jezika svog i drugih, sada koja kultura il’ narod već je i nebitno kad opšta je stvar. Da bi se čovjek ispoljio tu treba kultura, energija bila bi zarobljena jednačina nerješena i muka neka nam iznutra. Otud često i nervoza. Izražajno je sredstvo bitno, bogatstvo pojma, prijeteća je neizražajnost. Slušao je žubore jezika, melodije i živ govor. Sloboda, stvaralaštvo - zbog toga napalo ga bar 20 njih u Društvu srpskih književnika. 

Vinaver je otkrivao TE veće ljepote svog jezika nego što podnose data pravila. I kako bi drugo neko ko bi prevodio Bajke Andersena. Osjećao je, kaže, složenost Duše puža i ruža, sve druge junake čarobnog svijeta. Ne smije biti tu praznih riječi k’o objašnjenja, jer imaju čuda. Sloboda je u tim igrama riječi, u igri s gramatikom i sintaksom, čak od toga jedan poželjan smijeh. Još napadaju mnogi pedanti. Ne treba staro ponavljati, ni u jeziku, kaže Vinaver. Prevladati. Pjesnik priča bez kompromisa. I ritam mora pripadati svojoj epohi. Ne bježi Vinaver od neslužbenog, i šatrovačkog, ni nekog mladalačkog žargona. Deseterac epski nas zatvara, drži sve staro i MRTAV je jezik, inače divan. Ne živimo cijelim stihom u 10, već poletimo sa 4 sloga i zatim je pad sa ostalih šest. Te, uvijek isto, zar ne možemo cijelim stihom da poživimo, pita Vinaver. Robuju mnogi. Tu nije data akcija cijela kroz jezik troheja. Pa, tako i Dučić, Pandurević, Rakić, i mnogi drugi upola žive. Evropa nas tuče kroz napor Verlena sa najmanjom mjerom. Epski je jezik naša opasnost, po Vinaveru. Uzaludan je početni polet jer suđen je pad. Protiv trohejske (suprotan jambu) sudbine ritma staće romantik Laza Kostić, prometejski - da akcija traje do samoga kraja. Iako još po nečemu moćan je epski jezik Vinaver vidi NEepsku mu sudbu, na uzbunu svira jer osjeća isključenje iz svijeta s tim govorenjem. Poleta nema ni brzine, osim sporine. Između riječi ovih su česte provalije, riječ ta hoće sve da banalizuje. Riječ se nasilno čupa iz svijeta, po čuvenom Bergsonu, učitelju Vinavera. Zamrzava stvar. I Bergson zato izučava RITAM, Vinaver ga prati. Riječ se mijenja pod okriljem ritma, epska muzika ne paše već je novija riječ kolebanje - prostor za Život. Tu muzika je spasonosna i unutrašnji je pokret svijeta, NE oblik. Vinaverska ,,nadgramatika”.

Svijet otpor nam pruža da poništi nas, u stvari nam SLUŽI, jer doziva nas. Nije sve crno kad udara svijet.

Sascha Ein
(www.filosofski.blogspot.com)

July 28, 2016

Perun i ćirilica


Malo i nejasno prošlost se piše, ljudi, nauka, kultura, religija, umjetnost, sve drugo. I pismo. Npr. o ćirilici NEćirilovoj, glagoljici, o klinastom, rune, prije na hiljade godina u staroj eri. Podunavlje? Lepenski Vir? Indo-Evropa? Himelaji? Kavkaz? Poetska ИЛИРИЈА? Ilij - Troja? Ilijada? da, veoma kasno i drukčije je mnogo šta zvano - odavde je i potekao, po nekima, bijeli čovjek. I bijeli je Grad, sve nije potpuno slučajno, ima još mnogo nepoznatog. Postoji trag. Za neke je starije znanje od grčkog (u smislu Evrope il’ bijeloga svijeta), Etrurci, Tračani, i Iliri, Kloveni. Ali i Srbi? I Kelti. Vendi, Zorbi, kako Švaba jednom reče. I kod Hrvata glagoljica - ćirilično pismo СРПСКО sad zvano i bosančica. Hajd', nije bitno. Ćirilično je i komšijsko.

Majka je Zemlja. Srpski još prati i vedski jezik. Sjeverna ili Polarna Zvijezda je kolo Svaroga i Perun gromovnik pokraj arhiva istorijskog. A runsko pismo? Možda je Atlantiđansko, i sumersko? Etrursko (grč. Tribali) je ЋИРИЛИЧНО? Grci su i razorili Ilij uz poklon konja. 

Makedonci? Pa i Albanci, albin je bijel. Grb je dvoglavi orao, i prije Rima, initio - od početka, od Sumera, Azije male, Balkana i Rusije. Koriste ga i masoni. Tri prsta. Srpski. Jezik je ovaj prelazio i drugima. Sličan je sanskrit. I bogovi slični Trojedini. Sjever je Indije prilično bjelji. Tu sad boja i nije bitna do okvirno sama nauka.

Je li bilo bar nekad ljudi koji su znali sve o svojem postojanju ili pozvanju, svrhu svega, onih što su nešto više svjesni svoga ,,silaska“ s Neba. Zgušnjavanja na Majci Zemlji. 

Godina 743. p.n.e. je godinа stvаrаnjа prvog Rimа. Ništa davno. Šifra vučica. Remi, Romeji k’o drugi Rim? Ima i prije, od vremena potopa Atlantide, Etrurci (Rašani ili crveni, možda i bijeli, pak Rusi, Prusi) čudni i skrivani nekad vladari Mediterana, antičkom pozorištu ostavljaju i riječ phersu, u značenju ,,maskiran čovjek”, u latinskome PERSone. Prosopon - maska. I Swabe, i Svebi. Možda, Iliri? Troja il’ Ilij. Neretva ili Dalmacija i Podunavlje. СЛАВЕНИ? Vendi? Bijeli. Sibir. Sarbona, sabrano, saborno i Slovesno. Da, za Grke Tribali (Tri boga ili Trojedini): Svarog; Perun s nebeskim kočijama (žena Dodola - boginja kiše) i kasnije Ilija gromovnik; i treći Veles.

Koji su se razumjeli su slovesni, lavovi, drugi svi nijem(c)i. 

Vinčansko pismo mnogo i mnogo godina prije je ove ere, u Podunavlju, osim grafema i fonema, crtanjem su pisali. 

No, ko si da si, potraži se. Velik je čovjek potencijalno bilo koji i sad za sada mi ne znamo koji su od nas i koji biće odabrani.

saschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 14, 2016

Tri Ličnosti Jedne Suštine


Više tragam nego što sam polemičan. Unutrašnji čovjek je jedinstvo Srca - Uma. Ima i statična religija socijalna, konzervativna i više istorijska, spoljašnjeg autoriteta. No, i druga religija ima življa Lična i obnoviteljska, sumnjom gleda se u takav Misticizam. Mistici su duhonosci, prosci Prve Ljubavi i pra-Slobode. Na mračnom je kraju institucionalno i dogmatsko kad je neprevaziđeno. Umno obrazovanje je ka Unutra neko NOVO i poželjno tragaocu za Istinom. Prevazilazi se znanje, cilj je sjedinjenje - ispunjenje, Oboženje, ne znam, Bog zna, Duša takva ima Tajnu. Ipak, ima Više Znanje. 

Ne stvara se Hram već Hram se razotkriva. Isto tako za nadahnut tekst ne traži autora. 

I Mojsije uspinje se na planinu radi susreta sa Bogom, ali Bog se vidjet ne da osim mjesta gdje prebiva. Narod čeka u podnožju, prava fešta. 

Na planini, nema tu pozitivizma ni potvrde koje ljudi uvijek traže, ima nečeg odričnoga. Drugi smjer je. I ekstaza, istupljenje, sjedinjenjem sva predmetnost iščezava. Nit' jedinstvo niti mnoštvo, oboje prevaziđeno, ova skrivena Suština (nad-Suština) je Svetinja. Suprotno je to od svijeta, ako mi smo biće ono je nebiće, i obratno. Govoriti o Ovome veliko je, a čist biti za To, ipak, mnogo veće. Šta vidjeti kad na glavi su nam kojekakve vreće od pojmova, ubjeđenja? Kako naći živa Boga!? 

Da bezLičan Bog je filosofski, ne znam, Bog to Zna. A religijski? - Kako kod kog. Punim svjetlom Sijanja je Tri NE Jedan za istočnog bogoslova. Za njih nema u Tri dijalektike tu Tajna ima Otkrovenja. Iz Jedan se izlazi zbog tog BOGatstva, a DVA broj je ovog svijeta, savršenstvo je Trojičnost. Otuda Božansko nije Jedinično ni mnoštveno, jest oboje ili Tri Božanstveno koje nema potrebu da sebi ili kome drugom dokazuje se pa otuda Trojično. Nije rasuto Božanstvo zbog Tri nije broj nit' jedno zaleđeno. Tri je Jedan. Ono Prvo je i Zadnje, Glava koja Rep svoj grize, neizrecivi poredak. Nisu modusi ni različita bića tri arijska. Istovjetna je Monada i Trijada. Istodobna. Mijena Uma je istinsko pokajanje, pre-Umljenje (metanoia). Jedna je Suština usija (grč. ousia) supstancija - samo sebi ipostasno, a Ličnosti hipostaze (ipostasi) Tri u svome prelijevanju, a ostaju neslivene. Ipostas je i dvoznačna: individualna pojedinačna; i jednosuštastvena opšte s nekim drugim. Pojedinačna je ipostas k'o Lice, opšta ousia kao supstancija il' suština. PERSONA je samo MASKA il' ličina, vanjski izgled, košuljica. Ousia + Ipostas, koriste oba pojma Istočni da ne bi došlo do razdvajanja Trojičnosti. Naziv Lice je unutarsuštinski odnos Akvinskome. Zatim ili prije toga FILOKVE (lat. filioque) je Zapadna dvosuština gdje Duh Sveti, PORED Oca proizlazi i iz SINA. Sa Mistično Tri na DVA. u Pravoslavlju Sin je kroz oca isto što On. Za Jakoba Bemea svatri su Lica jedno drugo, al' svi kroz Boga u sredini tog trougla, ne direktno među sobom. 

Zapad ide iz jedne Suštine ka Tri Lica, Istok vidi konkretno Tri Ličnosti jedne Suštine. Pa ti Vidi. Svaka s drugom je kao sa samom sobom. Nisu jedno u ishođenju, u nerođenosti i u rođenosti. 

U čovjeku je mnoštvo ličnosti nepovezanih, a u Ipostasi Tri Ličnosti jedna u drugoj. Predlagali su i neki da ne treba o tom mnogo raspravljati. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 07, 2016

Tradicija


Čovjek padne mnogo puta i uviđa da je slab no, ubrzo pomisliće opet jak je. Pašće opet. Stiže tuga. Nevidljiv je rat kad volju svoju predaš Najvišemu, borba je sa dvije volje. Puštaj, više ne odstupaj, ima nešto što se daje, nas ne pita. 

Nepravilno sudi čovjek negledajući Dubinu, čuvati se mora od ovog neznanja, i od praznog znanja kojeg nosi slabo samoljublje. Ustaj protiv svoga uma prije nego gordost dođe. Nehotice sebe krade čovjek. Pazi. Traži savjet. Učeno neznanje nudi Nikola Kuzanus, njemu Početak je prije stvari. E, baš tu, u Vječnom budi. Onaj što to definiše neznalica je, i kažu. 

Rumi kaže: Spoljašnjom si formom mali, a unutra makrokosmos. Ili bolje - mikroTheos.

O svem priča Tradicija ... prenosi se. Savršenost. Bit. Suština. Put ka Biću. Put u samu Beskonačnost. Ima isto preporuka: čuvati se praznovjerja, tradicije razaranja koja sama sebi cilj je. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)