August 28, 2016

Danteov spas je komedija


I počinje s paklom. Bokačo će reći: Božanstveno! U pakao se ide bez nade. Ima tu straha. Negdje već blizu pola života, kad i Hrist je razapet, Dante k’o grešnik luta paklom u šumi zatim i kroz čistilište, cilj je bez kraja dostići Raj. Sloboda u trima kraljevstvima dozvoljava pad i težak povratak, ipak, je moguć. Beatriča kad odlazi Dante luta šumom pakla kojom nije jasno sad šta je dobro, a šta zlo, što Duša je nekada dobro znala i pomagana sa Ljubavlju, sad je sama i pomračena. U paklu si smješten u jedan sloj, po grijehu koji prevladava u nekoj Duši. Čistilištem se pomjeramo do vrha u sami Centar Zemlje. Nebo se opet pojavljuje.

Zamagljeno je stanje sa svijetom. 

Dante kreće od najtežeg stanja u svojem spisu, kraj nije kao u tragediji već na kraju nakon pakla kroz čistilište dolazi Raj i Duša među blaženima. Svako kraljevstvo više slojeva ima, pakao devet, i najgori su izdajnici raznorazni, grijehom više se smanjuje krug, sem Raja svud je slojevito, lakše ka težem i obratno. S očišćenjem Duša je spoznala - opet to Jedno Apsolutno oblivena srećom. Je l’ moguć sada i ponovan pad? Čistilište je južni pol u obliku brda, za svaki slučaj pa, neka se zna. 

Negdje u prvome krugu pakla je sreo Homera, Horacija, Odiseja, i Cezara, Papu zasluženo.  

Beatriča Danteova je Mudrost Boga i Ljubi je onaj ko ističe se nad mnoštvenim. Njeno mjesto je sami Raj. Ona Danteu šalje u pomoć i Vergilija, koji je Um u paklu i u čistilištu. Vergilije će reći Beatriče da je izašla iz Raja da bi mu pomogla, njemu koji sve ovo sanja. I petnaest godina piše te sne. Ionako je 20 godina u progonstvu. Šta da se radi! Betriče je umrla rano, u Duhu ipak je živjela.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 25, 2016

Potop


Nešto se daje, a mnogo i krije od neopreznih kriti moraš svijet osjetljiv je zbog tajni se stavlja omča k’o opomena. Sloboda je odgovornost, a znanje tu i tamo umotaj. No, malo se zna. A bolje je znati, jer žrtve idu bogovima. Zaborav je.

Da, svijet je mali, potpuno je povezano Biće svijeta, priča identična mita i folklora naroda mnogih. Sve odvodi u jedan Centar. 

Nije sporna ni Atlantida, ali je sporno da ljudska djeca bezgrešno žive i upravljaju državama bez sukoba, mržnje, jada, kriminala. Za Mir dobar trebaće nam i bogovi, kod njih nema takmičenja ni nesklada, svak dobija ono što mu i pripada po ulozi, ne buni se. Zbog nas ljudi pala je i Atlantida. Šta bogove brige to kad Pravda je zadovoljena zemljotresom i poplavom. Sad je traži pod vodama. 

Basaju ljudi, neće priznati sljepilo ni nesavršenost, nedostojan bi da vlada povelikim područjima, sve je hrana, a utolit žeđ i glad je nemoguće Duši jednoj zatomnjenoj. Ne mo’š tijelom. Sjećanja su sakrivena, nedostižno sem Duhovnom. Al’ ko je tu Duhovan sad, da l’ ima igdje tog? I teško da se poznati mogu takvi po zemaljskim činovima. Nije to to. Ti ne znaju đe udaraju.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 22, 2016

Vatra - svjetlo


Mnogo vatra označava, noć vještica spaja zemlju s nebom uvijek žrtvovali životinje svoje ljudi su usjeve, novac i slatkiše dali maskiranim na vratima. Nose vatru. Na vatri su i od Logosa te sjenke - gore, isto su po gradu, usred dana oblicima svijeta plaše se duhovi zli repama izbušenim i tikvama. Svega ima. 

Imaju i lutalice među Bogom i sa svijetom, ne baš sve da anđeli su demoni, imaju i manje dobri zli - Put kući traže nose izdubljenu tikvu kao svoj lampion. 

Šta činiti? Ne smije se ni pustiti u stihije čovjek jer je više nego ta priroda, cilj je viši. Kako? Gdje? Na Putu će čovjeku tu neko nešto reći, jezik nije ovdje ni pojmovan. Događajnog mnogo bitnog ima al’ je previđeno. Ne-Viđeno.

Džaba gledam, usljed trenja se čestice snažno griju, vatra gorenje s pepelom je i dimom, ima isto prečišćeno. Gore sjenke do izvornih crta Lika u čovjeku, već je nešto, kad se slika čovjek te su crte bitne kao sama Beskonačnost.  

Šta sa vatrom? I neka je. Pusti, gledaj dokle ide, laž ne žali neka gine Svjetlo Logosa kad sine. Oslobađa vatra kad je kvalitetno i sa mjerom stanje trpno promišljeno i sa tim prevaziđeno s malo snage. Energije Više treba. Mrak jauče. Puštaj Svjetlo. Neka, ima i vještačkog kroz kulturu na vrhu je umjetničko. Stvaralački prema Duhu.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 19, 2016

Pisanje i govorenje


Imaju svečani govori koji ne djeluju na sokove bića, jer ništa baš nam ne pomjere. A takvih je govora više. Najpreče je otpetljati sebe, otvor dopustiti makar za dašak poezije. Govor svira pa, pokušaj. Jalovost nam stalno prijeti. Neodoljiv je umjetnik kada griješi u ime života i sudbine je, tačno zna. I griješi jer je vjeran Duhu i mimo zanata i šablona živi, spava s mostovima. Najveći je onda kad se iznenadno oslobodi stega i sa pravom mjerom kad poludi pjesnik umiva nas stihovima. Ritmovi mu nisu uštogljeni, kruti Svako ima ličnu dramu i uporno stroga se sintaksa ruši na najljepšu melodiju tog pjesnika. Bombarduju. Dinamiku ti unesi u stvarnost kad možeš ili pokori se programima. 

Treba Znati pogoditi pojam sve do lebdenja same stvari. Mi imamo naše šare na tepihu, čipku, neke običaje, i imamo laž rečenu kroz ekrane, ali i kroz tradiciju. Muku maskiranu imam, prkos ropski da sve manje je nasilan. Svađalački živi rob. A ko je rob? Pokušavam vidjeti sa sobom to uz jezičko malo tkanje, al' kroz šumu kad se krene neko obara i granje, mala prohodnost je, a opasnost i povelika, nagrada je tu najveća.  

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)  

August 16, 2016

Vinaver Stanislav - Ulica


Pjesnik mora na ulicu, kaže Vinaver, on mora osjetiti melodiju i ritam života upravo sad, jer jezik je uvijek jezik trenutka. Zar vraćati se i starim bogovima? Pita Vinaver. A bogme i ja se o tom pitam. Nije loše za imati i staro u vidu, bez naročitog opterećenja. Nije ni Sokrat smatrao nešto neophodnim znati sve o mitovima. Narod mora da se sluša (osluškuje), a ne masa. Narod valja i popraviti primjerom Ličnim i vezom u Duhu, a vladari vaspitanjem i obrazovanjem. Načelo ritma ističe Bergson, u govorenju. Kojim tonom se govori nešto. Čak značenje pojma katkad je nebitno kad prevlada zvuk. Pjesnik produžava energiju svijeta. I građenje je bez kraja, otkud i kraj da ima u Beskonačnom! Konačnost je u oblicima - Šta projektuje?

To piše u ,,Čuvarima svijeta“ daVinaver hoće se uzdići u nadjezički zvuk jezika. Ili se davimo dalje gramatikom silnom i beživotnim pravilima. 

Vinaver u slovo ulazi radostan, u slogove, riječi i ostalo. Zaljubljen u slova, kaže, kao Niče u Vagnera uz kojeg se na pozornici glumci vrlo teško kreću. A Šekspir? Njegova svaka riječ oživljava. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 13, 2016

Svijet sjenki ili Dolina suza


Da li je čovjek zreo baš ne znam, jer lijepi za stvari i sputava se, a valjalo bi biti bar malo i kreativan u bilo čemu. Ne protiv života. Koliko znanja se ponijeti može kad tijelo je slabo? Od velike snage da l' pucaju mjesta koja su ostala zamršena? Poželjno je da još se luta, jer svijet ne bi ni postojao bez lutanja Sebi i drugom. U Istini ni nema svijeta ili tek ima? Bog oblika nema, a isto ima, Vidjet Ga možeš i ne vidjeti. Ne naučno, nečistoće se uklanjaju vršenjem svojih obaveza, al' mnogi ne znaju koje su im. Nemaju mnogi tu iskrenost i to pregnuće. Hoće gotivu.

Kad ne prođem s imenom ovim ja proću s nekim drugim, jer maski je bezbroj kao i vrata rođenja i smrti, a Život Jedan bez zjenica, kompjuterska igra smo - binaran kod u nula i jedan, ima i nema. Zar Nula tek ima? Promašaj je kad pogodiš metu, jer vrijednosti su pobrkane. 

Postoje ljudi kao vulkani i vatre što gore sa sviju strana. Meteori. A to što Mjesec nas i dalje jede, to upravo smo ogladnjeli mi. Sve spolja što jede je čovjekovo. 

Bez ,,ja“ su mnogi ostajali, ostane i toga ,,ja“ bar malo da vrati se kući lutalica. Potpuno čovjek će postati Voda. Vatra il' Voda.

Žudjeti možeš za telefonom, za autom, stanom, putovanjem, ili za Bogom, obitava u nama čovjek sa Bogom sjedinjeni. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 09, 2016

Od Homera prije


Zavisi i ko je ili ko šta piše. Lirika, Iliri, Lira, osjećaji i muzika, blizina što Dušu dira Beskonačno. Čak i prije Rima mnogo toga ima, a Rim je baš ambiciozno Slavoljublje, otimanje Sa(r)binjanki - nedovoljno žena bješe po Romulu te 753. pne. Sa njim malo će vladati, nakon Pompilija isto Sabinjanin legendarni kralj Tit Tacije - ubrojan i nije među sedam vrlih kraljeva tog grada, kažu, ubijen je. Još je bilo Sabinjana, čak i neki kašnji papa, mlad Rim bješe za Italce ili ... ko zna odakle su bili ovi Sabinini pa, Srbini, Sabinjanke i Srbijanke, pa Zorbi i Iliri, Dalmati, i Tračani su tRa-šani, RaSini kao Etrurci, i Kelti, zatim i Sloveni, drugi, ali svi SLO-bodu su Voljeli. 

Ćirilica s latiničnim bješe prije ćirilice - latinice kao pismo predrimskoga doba italskih plemena il' naroda. Još je mnogo tih jezika, ali izvor vrlo blizak im. Sve osim kineskoga. 

Vede su Vid, Znanje pravo Unutrašnje, metafizičko, jer Ra-Sin Sin je Sunca, i Stari su Grci djeca Sunca, Rusi, pa i Prusi. Jedan od demona ili pak božanstvo bješe Đ(g)erman za nepogode atmosferske u Slovena. SLOVesni razumiju se, Njemci na to su i nijemi. KOLedo je bog slovenski za koledar, kolo-dar, kalendar. 

Mnogo toga je za Grke bilo neriješeno po pitanju nauke i života. Silni drugi narodi se ne spominju u to doba. Mrtvo More je, i Djeca Sunca, mrtva mjesečina, Grci mladi, jako mladi, rekli su i egipatski sveštenici najmudrijem kralju Solonu, ujaku Platonovom. 

Crni, bijeli, indijanci, Eskimi, Kinezi, sasvim sve'dno, samo da prosvet(l)i se ko hoće u životnim pitanjima. Kad zaglavi narod neki već dolazi novi, ovog zataškaju. Nije problem ubijati. AZbuka je vrlo stara, složenija od grčkoga alfabeta. Najmlađa je abeceda isto naša. Ko smo MI? I ko pak JA? A ko si TI? Ispade da prvi sebi mijenjali su i kulturu, ime radi nečeg, problem da li metafizike je? Kao čovjek kad u duhu se promijeni, mijenja ime zarad nekih viših stvari. K'o umjetnik. Monah. Zamki je mnogo da čovjek može i omašiti pa, sretno ljudi ... još kriju se Tajne sa Atlantide - tu nisu dali ni Heraklu (Herkulu) Zevsovu sinu da proviri kad je išao po zlatne jabuke, držao je nebeski svod namjesto Atlanta, privremeno.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 08, 2016

Misli kao ambicija


Koliko su misli važne? Pa, važne su, ali nisu svake moćne. I moćne su one što se ponavljaju, a tek one koje prate kakvo dolazeće dublje događanje. Da se i ne rasipamo na milion drugih želja, nastojanja, bolje ispunjenje radi. Čovjek stvara okolnosti. Kad se sije i žanje se. Ima Zakon. I smetnje su isto razne. 

Opet, mislim, vrjednije je Sebe naći, jer se osvaja Sloboda i Ljepota, Ljubav ili Dobro samo, a ne uspjeh neki tu pred prisutnima. Provikano! Zar su ljudi takmičari? Ma, nisu ni nadničari. Parničari. 'Ajmo Dalje.

Bar kad bismo Znali šta nam treba i šta najbolje je ostvariti? A šta je i Ostvarenje? Kad bi znali? To sad drugi sve diktira, vrijednosti su posve date cijene svega pa preuzmi. Određuju i budale. Odreci se najboljega zarad nečeg banalnog kad isplati se. Vječno ako stoji negdje Identitet, nije samo socijalno, TAD šta ćemo!? 

Reći će neki - sreća je da se nisu ostvarile naše želje i planovi neki. Misli čovjek sa programom ubačenim, ima mnogo nesretnika što bi vladali drugima. Sobom NE. Ima želja i nesretnih. Previše je banalnoga. 

Promašaj je. Nek vladaju. Ja se nečem drugom nadam. 

Šta znači i imati sve, biti BOGat, pametan i lijep, i zdrav ... sve bogme izokrenuto, nepotpuno. Šta je ono što najviše vrijedi ili šta se traži, govore po dnevnicima i emisijama praznim sve do ništavnoga. Šta li znači biti i aktivan? Pa, koristan? Patriota ili sada globalista? Vjernik? Ili ateista? Demokrata? Aristoi? Teokrata? Anarhista? Šta to znači!?

A šta li je to BOGatstvo!? Nešto vrlo POPULarno. Jesam čovjek nisam narod - osim kad sam u gomili.

Šta je rad? I veliki poslovi sad!? - pitajmo provikane. Cilj života? 

I istrajan biti (često u pogrešnom smjeru), kažu, isplati se. A najgore od svega je, ovo funkcioniše nam. Ljudi sretno sa željama i modernom ambicijom. Privlače me ,,stvari“ Vječne, baš su moćne. Npr. Ljepota, Ljubav, Dobrota i Pravda, Savršenstvo, Vječnost i BOGatstvo. Ima svega.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

August 07, 2016

Vinaver Stanislav - Ritam riječi


Prevodio je tako mnogo, čak hiljadu i jednu noć, TAJ gutač vatre na vašarima i spravitelj lijeka čudesnog bio bi Vinaver, al’ tog nema više. Je li tek jedan islužen vojnik, sobarica, labud il’ prvosveštenik? Malo šta više je volio od jezika svog i drugih, sada koja kultura il’ narod već je i nebitno kad opšta je stvar. Da bi se čovjek ispoljio tu treba kultura, energija bila bi zarobljena jednačina nerješena i muka neka nam iznutra. Otud često i nervoza. Izražajno je sredstvo bitno, bogatstvo pojma, prijeteća je neizražajnost. Slušao je žubore jezika, melodije i živ govor. Sloboda, stvaralaštvo - zbog toga napalo ga bar 20 njih u Društvu srpskih književnika. 

Vinaver je otkrivao TE veće ljepote svog jezika nego što podnose data pravila. I kako bi drugo neko ko bi prevodio Bajke Andersena. Osjećao je, kaže, složenost Duše puža i ruža, sve druge junake čarobnog svijeta. Ne smije biti tu praznih riječi k’o objašnjenja, jer imaju čuda. Sloboda je u tim igrama riječi, u igri s gramatikom i sintaksom, čak od toga jedan poželjan smijeh. Još napadaju mnogi pedanti. Ne treba staro ponavljati, ni u jeziku, kaže Vinaver. Prevladati. Pjesnik priča bez kompromisa. I ritam mora pripadati svojoj epohi. Ne bježi Vinaver od neslužbenog, i šatrovačkog, ni nekog mladalačkog žargona. Deseterac epski nas zatvara, drži sve staro i MRTAV je jezik, inače divan. Ne živimo cijelim stihom u 10, već poletimo sa 4 sloga i zatim je pad sa ostalih šest. Te, uvijek isto, zar ne možemo cijelim stihom da poživimo, pita Vinaver. Robuju mnogi. Tu nije data akcija cijela kroz jezik troheja. Pa, tako i Dučić, Pandurević, Rakić, i mnogi drugi upola žive. Evropa nas tuče kroz napor Verlena sa najmanjom mjerom. Epski je jezik naša opasnost, po Vinaveru. Uzaludan je početni polet jer suđen je pad. Protiv trohejske (suprotan jambu) sudbine ritma staće romantik Laza Kostić, prometejski - da akcija traje do samoga kraja. Iako još po nečemu moćan je epski jezik Vinaver vidi NEepsku mu sudbu, na uzbunu svira jer osjeća isključenje iz svijeta s tim govorenjem. Poleta nema ni brzine, osim sporine. Između riječi ovih su česte provalije, riječ ta hoće sve da banalizuje. Riječ se nasilno čupa iz svijeta, po čuvenom Bergsonu, učitelju Vinavera. Zamrzava stvar. I Bergson zato izučava RITAM, Vinaver ga prati. Riječ se mijenja pod okriljem ritma, epska muzika ne paše već je novija riječ kolebanje - prostor za Život. Tu muzika je spasonosna i unutrašnji je pokret svijeta, NE oblik. Vinaverska ,,nadgramatika”.

Svijet otpor nam pruža da poništi nas, u stvari nam SLUŽI, jer doziva nas. Nije sve crno kad udara svijet.

Sascha Ein
(www.filosofski.blogspot.com)

July 28, 2016

Perun i ćirilica


Malo i nejasno prošlost se piše, ljudi, nauka, kultura, religija, umjetnost, sve drugo. I pismo. Npr. o ćirilici NEćirilovoj, glagoljici, o klinastom, rune, prije na hiljade godina u staroj eri. Podunavlje? Lepenski Vir? Indo-Evropa? Himelaji? Kavkaz? Poetska ИЛИРИЈА? Ilij - Troja? Ilijada? da, veoma kasno i drukčije je mnogo šta zvano - odavde je i potekao, po nekima, bijeli čovjek. I bijeli je Grad, sve nije potpuno slučajno, ima još mnogo nepoznatog. Postoji trag. Za neke je starije znanje od grčkog (u smislu Evrope il’ bijeloga svijeta), Etrurci, Tračani, i Iliri, Kloveni. Ali i Srbi? I Kelti. Vendi, Zorbi, kako Švaba jednom reče. I kod Hrvata glagoljica - ćirilično pismo СРПСКО sad zvano i bosančica. Hajd', nije bitno. Ćirilično je i komšijsko.

Majka je Zemlja. Srpski još prati i vedski jezik. Sjeverna ili Polarna Zvijezda je kolo Svaroga i Perun gromovnik pokraj arhiva istorijskog. A runsko pismo? Možda je Atlantiđansko, i sumersko? Etrursko (grč. Tribali) je ЋИРИЛИЧНО? Grci su i razorili Ilij uz poklon konja. 

Makedonci? Pa i Albanci, albin je bijel. Grb je dvoglavi orao, i prije Rima, initio - od početka, od Sumera, Azije male, Balkana i Rusije. Koriste ga i masoni. Tri prsta. Srpski. Jezik je ovaj prelazio i drugima. Sličan je sanskrit. I bogovi slični Trojedini. Sjever je Indije prilično bjelji. Tu sad boja i nije bitna do okvirno sama nauka.

Je li bilo bar nekad ljudi koji su znali sve o svojem postojanju ili pozvanju, svrhu svega, onih što su nešto više svjesni svoga ,,silaska“ s Neba. Zgušnjavanja na Majci Zemlji. 

Godina 743. p.n.e. je godinа stvаrаnjа prvog Rimа. Ništa davno. Šifra vučica. Remi, Romeji k’o drugi Rim? Ima i prije, od vremena potopa Atlantide, Etrurci (Rašani ili crveni, možda i bijeli, pak Rusi, Prusi) čudni i skrivani nekad vladari Mediterana, antičkom pozorištu ostavljaju i riječ phersu, u značenju ,,maskiran čovjek”, u latinskome PERSone. Prosopon - maska. I Swabe, i Svebi. Možda, Iliri? Troja il’ Ilij. Neretva ili Dalmacija i Podunavlje. СЛАВЕНИ? Vendi? Bijeli. Sibir. Sarbona, sabrano, saborno i Slovesno. Da, za Grke Tribali (Tri boga ili Trojedini): Svarog; Perun s nebeskim kočijama (žena Dodola - boginja kiše) i kasnije Ilija gromovnik; i treći Veles.

Koji su se razumjeli su slovesni, lavovi, drugi svi nijem(c)i. 

Vinčansko pismo mnogo i mnogo godina prije je ove ere, u Podunavlju, osim grafema i fonema, crtanjem su pisali. 

No, ko si da si, potraži se. Velik je čovjek potencijalno bilo koji i sad za sada mi ne znamo koji su od nas i koji biće odabrani.

saschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 14, 2016

Tri Ličnosti Jedne Suštine


Više tragam nego što sam polemičan. Unutrašnji čovjek je jedinstvo Srca - Uma. Ima i statična religija socijalna, konzervativna i više istorijska, spoljašnjeg autoriteta. No, i druga religija ima življa Lična i obnoviteljska, sumnjom gleda se u takav Misticizam. Mistici su duhonosci, prosci Prve Ljubavi i pra-Slobode. Na mračnom je kraju institucionalno i dogmatsko kad je neprevaziđeno. Umno obrazovanje je ka Unutra neko NOVO i poželjno tragaocu za Istinom. Prevazilazi se znanje, cilj je sjedinjenje - ispunjenje, Oboženje, ne znam, Bog zna, Duša takva ima Tajnu. Ipak, ima Više Znanje. 

Ne stvara se Hram već Hram se razotkriva. Isto tako za nadahnut tekst ne traži autora. 

I Mojsije uspinje se na planinu radi susreta sa Bogom, ali Bog se vidjet ne da osim mjesta gdje prebiva. Narod čeka u podnožju, prava fešta. 

Na planini, nema tu pozitivizma ni potvrde koje ljudi uvijek traže, ima nečeg odričnoga. Drugi smjer je. I ekstaza, istupljenje, sjedinjenjem sva predmetnost iščezava. Nit' jedinstvo niti mnoštvo, oboje prevaziđeno, ova skrivena Suština (nad-Suština) je Svetinja. Suprotno je to od svijeta, ako mi smo biće ono je nebiće, i obratno. Govoriti o Ovome veliko je, a čist biti za To, ipak, mnogo veće. Šta vidjeti kad na glavi su nam kojekakve vreće od pojmova, ubjeđenja? Kako naći živa Boga!? 

Da bezLičan Bog je filosofski, ne znam, Bog to Zna. A religijski? - Kako kod kog. Punim svjetlom Sijanja je Tri NE Jedan za istočnog bogoslova. Za njih nema u Tri dijalektike tu Tajna ima Otkrovenja. Iz Jedan se izlazi zbog tog BOGatstva, a DVA broj je ovog svijeta, savršenstvo je Trojičnost. Otuda Božansko nije Jedinično ni mnoštveno, jest oboje ili Tri Božanstveno koje nema potrebu da sebi ili kome drugom dokazuje se pa otuda Trojično. Nije rasuto Božanstvo zbog Tri nije broj nit' jedno zaleđeno. Tri je Jedan. Ono Prvo je i Zadnje, Glava koja Rep svoj grize, neizrecivi poredak. Nisu modusi ni različita bića tri arijska. Istovjetna je Monada i Trijada. Istodobna. Mijena Uma je istinsko pokajanje, pre-Umljenje (metanoia). Jedna je Suština usija (grč. ousia) supstancija - samo sebi ipostasno, a Ličnosti hipostaze (ipostasi) Tri u svome prelijevanju, a ostaju neslivene. Ipostas je i dvoznačna: individualna pojedinačna; i jednosuštastvena opšte s nekim drugim. Pojedinačna je ipostas k'o Lice, opšta ousia kao supstancija il' suština. PERSONA je samo MASKA il' ličina, vanjski izgled, košuljica. Ousia + Ipostas, koriste oba pojma Istočni da ne bi došlo do razdvajanja Trojičnosti. Naziv Lice je unutarsuštinski odnos Akvinskome. Zatim ili prije toga FILOKVE (lat. filioque) je Zapadna dvosuština gdje Duh Sveti, PORED Oca proizlazi i iz SINA. Sa Mistično Tri na DVA. u Pravoslavlju Sin je kroz oca isto što On. Za Jakoba Bemea svatri su Lica jedno drugo, al' svi kroz Boga u sredini tog trougla, ne direktno među sobom. 

Zapad ide iz jedne Suštine ka Tri Lica, Istok vidi konkretno Tri Ličnosti jedne Suštine. Pa ti Vidi. Svaka s drugom je kao sa samom sobom. Nisu jedno u ishođenju, u nerođenosti i u rođenosti. 

U čovjeku je mnoštvo ličnosti nepovezanih, a u Ipostasi Tri Ličnosti jedna u drugoj. Predlagali su i neki da ne treba o tom mnogo raspravljati. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 07, 2016

Tradicija


Čovjek padne mnogo puta i uviđa da je slab no, ubrzo pomisliće opet jak je. Pašće opet. Stiže tuga. Nevidljiv je rat kad volju svoju predaš Najvišemu, borba je sa dvije volje. Puštaj, više ne odstupaj, ima nešto što se daje, nas ne pita. 

Nepravilno sudi čovjek negledajući Dubinu, čuvati se mora od ovog neznanja, i od praznog znanja kojeg nosi slabo samoljublje. Ustaj protiv svoga uma prije nego gordost dođe. Nehotice sebe krade čovjek. Pazi. Traži savjet. Učeno neznanje nudi Nikola Kuzanus, njemu Početak je prije stvari. E, baš tu, u Vječnom budi. Onaj što to definiše neznalica je, i kažu. 

Rumi kaže: Spoljašnjom si formom mali, a unutra makrokosmos. Ili bolje - mikroTheos.

O svem priča Tradicija ... prenosi se. Savršenost. Bit. Suština. Put ka Biću. Put u samu Beskonačnost. Ima isto preporuka: čuvati se praznovjerja, tradicije razaranja koja sama sebi cilj je. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

Mikrotheos i Sofia


Nije preporučljivo zatvoriti život i vladati neograničeno isključivši svakog drugog. Put je ovaj neprohodan. Jer ne možeš staviti ruku na bilo koji dio života, izmakne se, preokrene i potone. Zatvoren život je potpuno prazan i nije privatno vlasništvo. Oslovljivost znači podati pravo i drugom čovjeku na moj život. Moj život nikad nije potpuno moj. Ja nisam svoj, reći će Hamvaš. I što se više trudim da posjedujem samog sebe sve manje sam svoj. 

Važno je, ne objavljivanje učenja, nego preoblikovanje Sudbine ... Cilj je svjesno očišćen Životni poredak ... Temelj je Svetinja Života ... Stvarnost treba priznati u njenoj Cjelovitosti ... Treba ovladati cjelokupnim mogućnostima ... Stalno prisustvo Cjeline ... Sve granice su nevažeće jer je jedini moral Sloboda ... Životni plan nije gotov, imaginacija ga stvara ... ne brkati sa snom i fantazijom ... Prije svega Budnost ... Saznavanje Cjeline stvarnosti može se zbiti samo po cijenu istjerivanja demona ... Tehniku svako sam stvara ... Prethodnica i posljedica: Sloboda.

U Duhu se počini grijeh, Dušu tad zahvati ludilo, a tijelo obuzme bolest, jer sve troje je jedno, što je veza o kojoj govore mnogi. Tačka grijeha je tačka ludila i tačka bolesti.

Znamo šta treba činiti, ali ne raspolažemo snagom ostvarenja. Neposredna veza između riječi i čina se prekinula. Odvažnost je za odluku. U početku postoji riječ koja se u misli pretvara u odluku i probija se u čin: Neka bude. Zbog provalije između riječi (milsi) i čina (nejaka odluka) mnogo je misli koje se ne mogu realizovati i stvaraju se dugovanja, pazi. I to se može odraditi sa budućom pažnjom i sa odlučnošću. U ispravnom životnom poretku riječ, misao i čin se ne odvajaju. Djelovanje iz pozadine je nejako. Kada riječ eksplodira, to je čin. Samo onaj u čijem je posjedu riječ, on radi (Bader). 

Nekome, ko ljudski život ne smatra sakralnom svetinjom, odnosno ako smatra dopustivim laž, prevaru, nasilje prema bilo kom čovjeku, nemam šta da mu kažem. Samo ako se saglasimo o Svetinji Života, možemo dalje da razgovaramo. 

Jedino što čovjek može da učini je da samog sebe uzdigne u potpuno čistu situaciju. Potpuno čist čovjek raspolaže takvom zračećom snagom da oko sebe rasvjetljuje tamu. Ako se vladar države nalazi u Tao-u, on zrači na cijelo carstvo. Ostvaruje se mir i blagostanje. Ali, ako usamljeni Pustinjak u svojoj pećini dostigne Tao, svjetlost zrači na rastojanju od mnogo hiljada milja. To je Svjetlo Čistog Bivstva. Na Zemlju uvijek treba da bude bar jedan BUDAN SANJAR, inače bi svijet potonuo u noć. Time što je religiju i dobre postupke odvojilo jedne od drugih, hrišćanstvo je načinilo grešku.  

Nastao je golem broj misli i riječi koje nikom ne pada na pamet da ih realizuje, a nije ih ni moguće realizovati. Takav jezik je istupio iz kruga moguće realizacije. Antiživotni idealizam. U tzv. pozitivizmu i pragmatizmu je misao bačena s broda, život prazan kreće da realizuje nemišljeno, insekt-čovjek, samo aktivan i ništa više.  

Jedna je Istinska zajednica, zasnivanje Bivstva jedan Hram i država Božja. Aktivna je ludorija izvan tog. Čovjek nije tek mikrokosmos već (mnogo više) mikroTeos (mali Bog), kaže njemački teolog i filosof fon Bader. 

U čovjekovo Bivstvo može da stane cijeli svijet, minerali, biljke, životinje, svi jezici i kulture, cijeli kosmos, otud i kosmologija, cijelo carstvo natčlnoga Duha i Duše. Čovjek nema okolinu, ima svijet. Samo je pitanje Svijesti o prisustvu ove Cjelovitosti kod čovjeka, stvorenog po slici Boga. Čovjek živi iskrivljenu stvarnost, nije raščišćeno. Treba Budnost. Čovjek nije mali svijet već ,,mali Bog“. 

Ima Duh, i ima Dušu, ima tijelo, a da nije ništa od toga posebno. Jeste BIĆE. Od tog treba krenuti. Plan je uvijek plan spasenja, važnijeg od mog života. Tu stigosmo da je mašta važnija mnogo od razuma. Za Badera je iskupljenje uvijek u znaku plana spasenja. Zato postoji spasonosna vrijednost mučnih pozicija egzistencije. Životni plan treba takav biti da čovjek dostigne Spasenje, to sebi čovjek sam kreira uz pomoć IMAGINACIJE, kojom je, takođe, prethodno (iz svijeta tame) poremetio sebi SLIKU. Pokretanje je iz sredine, nema fatuma, predestinacije nema ni determinizma. SLOBODA postoji. Duh, znanje, volja. IMAGINACIJA se lijepi za prizor i sebe samu transmutira, ostvaruje viziju. Tek u Sofiji se može ovladati svakom mogućnosti (iako reći će današnji ,,mudri“ da je filosofija nemoćna za promjenu, traže pozitivizam i pragmatizam, strast, narodno nemišljenje). Mašta može biti i prazna. Zadatak je čistiti životnu maštu od mutnoga. Prvi zadatak jeste Budnost. Osnov spasenja je Viđenje, kaže Hamvaš, realizacija i aktivna primjena Slobode. Normalan čovjek nije prazan. Bezgrešan, budan i zdrav čovjek. Ako se uzdigne u Nebo on sa sobom uzdiže i cijeli svijet. Tek se filosofski radi, ako se radi. Daroviti ne smiju biti paraziti. 

Imaginacija je Stvaralačka i ono što čovjek smjesti u svoju imaginaciju u to se i preobražava. Važna je SLIKA smještena u imaginaciju, kaže Hamvaš. Ljudi govore krupne riječi i ništa ne ostvaruju i zato, ta Zemlja nije Hram, već tamnica i ludnica je. Čovjek ima moć, kaže Beme, da izmjeni cijelu prirodu, ali najprije mora da izmjeni sebe. Samo ugrađena u život misao može da djela. Magijska je riječ sam LOGOS, koje vlada Dubinama. 

SOFIJA nije iskustveno znanje već Centralna Mudrost. Nije znanje nego Budnost, koristi je izvorno Filon, Beme, Sen Martin, Bader, Solovjev, Bulgakov, Berđajev. U težištu antropologije Sofija se ne obraća umu već imaginaciji. Ni muško ni žensko je Sofija. 

(od Bele Hamvaša, izvodi iz ,,M. Sutra“)

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 06, 2016

Srećni mravinjak


Ne vole ljudi Slobodu ili ne podnose je, živjeli bi samo od hljeba, al' na to pristao nisi - dati im takvo što bez Neba, sve za ropstvo. Oni prvi prihvatiće tu slobodu, umiriće savjest ovima i dati njihov hljeb. Hljeb zemaljski sa svih strana je zamjena Nebeskomu, koji je Cijel. I nema Boga - kažu oni, čovječanstvo mjesto tog je, svud slabašna su stvorenja, i vidi se. Pa koriste još Ničea, ali nije on rekao takvo što.

Inkvizitor, opisan kod Dostojevskog, glumi svakom zaštitnika, demokrata, optužuje samog Hrista da je Ovaj aristokrat, jer spašava pojedine. Inkvizitor SVE spašava, nudi ljubav zemaljsku i čistu bijedu, on u ime ljudi ide protiv Boga. Ko narodu poda sitost neka uzme svu slobodu, i uzima. Hljeb Nebeski nikom nije još zanimljiv, tek ponekom. Daj narodu hljeb zemaljski i postani njihov bog. Hristos ovo odbacuje carstvo zemalje, od Rima do socijalizma, a ništa bolje nije sa istorijskom crkvom. Stanje inkvizitorsko i vaseljensko zemaljsko carstvo, crkva kopira i državu. Tokom svjetske istorije niko nije baš vladao. 

Samo u Bogu možeš iskreno voljeti drugog čovjeka. Drugo je notorna laž. Nesloboda i nasilje. I mravinjak. 

Ne trebaju nama čuda, Ljubav treba i Sloboda, jer nasilnim putem ne možeš ljude usrećiti, živjeti možeš na račun njih.  

Graditelji sreće hoće da urede zemlju bez smisla i bez Neba, puštamo zarad hljeba, tješeni dječijim igrama i pjesmicama da sve biće oprošteno rukom samo kad nam mahnu. 

Veliki se inkvizitor uvijek trudi da učini ljude nedostojnim onog Višeg svijeta. I on sam je Dostojevskom tragični junak što od ljudi krije tajnu, i pravi srećni mravinjak. Otkrivanje smisla života rješava sve probleme no, čuvaju tajnu. A drugi Tajnu.

(U kontekstu knjige Nikolaja Berđajeva: Ruska religijska filosofija i Dostojevski)

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 05, 2016

Pseudo-Dionizije Areopagit


Sastavio je Corpus Areopagiticum, teološko-mistične spise na grčkom jeziku, pod imenom Dionizije Areopagit, a bio je prvi hršćanski biskup grada Atine, iz 1. vijeka naše ere, neki će reći i učenik apostola Pavla. Njegov identitet će, između ostalih, dovesti u pitanje mnogi: Nikola Kuzanski, zatim Lorenco Vala, Erazmo Roterdamski, i drugi. Porijeklo mu se dovodi u vezu sa Sirijom, po nekima čak iz 6. vijeka, kad su se otprilike i pojavili ovi spisi, jer za Areopagita se čulo tek u petom ili šestom vijeku sa prvim hristološkim raspravama. 

Neki će reći da je on učenik posljednjeg upravnika Platonove akademije, neoplatonizma, Damaskija (Damask, 470. - Atena, 550).

Skot Erigen će prevesti njegove spise na latinski u srednjem vijeku. Uticao je Areopagit značajno na njemačke i na španske mistike, i na Akvinskog. Čak i da je lažni učenik Sv. Pavla (obraćenik iz rečenice Djela apostolskih 17:34), ovi spisi, ipak, nisu naivni. Neki (skolastik iz 11. vijeka, Pjer Abelar) su tvrdili da su bila dvojica Dionizija, ali Francuzi se s tim nisu mogli složiti. 

Areopagit neoplatonizam miri s hrišćanskom teologijom i misticizmom. Njegovi spisi: O božjim imenima, O mističkoj teologiji, O nebeskoj hijerarhiji, O crkvenoj hijerarhiji su glavni unutar Corpusa Areopagiticuma, a u uz njih i deset pisama, čiji sadržaj pruža jednu cjelovitu teologiju, koja obrađuje Sveto trojstvo i svijet anđela, inkarnaciju, iskupljenje, simbolički i mistično objašnjava sve postojeće u ovom smislu.

Svaki poklon Savršeni je odozgo, kaže Dionizije u spisu ,,O nebeskoj hijerarhiji”. Govori o bogovidnim i oboženim umovima u spisu ,,O Božanskim imenima”. O potrebi za posvećenosti da bi se saznala Tajna, u spisu ,,O mističnom bogoslovlju” i poziva se uveliko na riječi Svetog Pisma. Ulazak je u nad-Umno, Onome koje je iznad svega. U ,,Pismima" piše kako mrak iščezava sa Svjetlom. U Francuskoj ima njegov monaški red. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

Ibn Arabi


Muhammad ibn Ali ibn Muhammad ibn al-Arabi, Majstor svih majstora, kažu njegovi. On hvali Platona kao istinskog faylasufa. Ovaj sufi mistik ostavlja nam na stotine spisa. Njegova je filosofija živa, reći će. Kroz ljudski mikrokosmos on proučava vrijeme i metafiziku, pored logike, psihologije, etike, politike, itd. 

Znanje se tek daruje, kao blago neizmjerno, napominje Arabi osvrćući se na Svete knjige svog naroda. Filosofi mogu biti religiozni, ali i drugi. Filosofi to razumiju da pročišćenje Duše omogućuje da se Znanje preuzme iz viših sfera Života. Arabi je, međutim, i kritičan prema filosofima pa katkad daje prednost i teološkom, koje ne posjeduje, kao filosofsko, i spoznaju prirode. Poslanstvo je posljedica Božanske Zapovijedi, a ne zalaganja, kaže. Zato, istinsko Znanje se ne može steći dok ga Bog ne podari. Superiornim nad razumom označava Znanje Sufija koji skida zastor sa prirodna svijeta. Stvoreni po Božanskoj zamisli ljudska bića su sposobna oživjeti Božanske atribute kroz sebe. I to Arabi zove ,,stanje bez stanja”, jer takvi ljudi ne mogu biti definisani nikakvom odlikom. Takvi ljudi vide svoju Jedinstvenost, ali i svoju identičnost sa Božanskim. Vide sebe bliske, ali i daleko od Boga, vide se egzistentno i neegzistentno, iskazuju ali i skrivaju Božanske odlike. Božansko je neuporedivo, i druga vrsta gledanja, za Arabija ,,drugo oko”. Božanski atributi su ovdje: milosrđe, srdžba, darežljivost, pravednost, ljepota, veličanstvenost, nježnost, strogost. Bog je sopstvenu sliku uveo u postojanje i, vidimo, velika je sličnost i sa hrišćanstvom. Onaj ko raščlanjuje stvarnost gubi iz Vida Cjelinu, a tu je i racionalnost, donekle i filosofsko. Oni koji su prošli kroz skodanje zastora Vide u svim stvarima Božansko prisustvo. Neophodna je imaginacija, ona stvara te Veze s Višim jer ,,On je s vama gdje god bili”. U bliskosti s Istinom se dostiže Potpuno Biće. UDALJENOST, iako nužna da bi svijet stvorenog postojao, označava vezu s nepostojanjem (adam). Bog nas neprestano uči, kaže Arabi. Daleki Bog se vidi kao srdžba i oštrina, a bliski Bog kao milost i nježnost. 

Savršeno Znanje dolazi putem SRCA, a razum i refleksija su nedovoljni za potpuno poznavanje Istine. Tek razmišljanjem neće dostići Istinu ni filosofi ni teolozi, tvrdi Arabi. No, neki se nesporazumi otklanjaju putem razjašnjavanja. 

Jedno od dostupnijih spisa Arabija nakon njegove smrti je ,,Fusus al-hikam”. On piše o Jedinstvenosti Bića, o svijetu filosofije, o savršenom čovjeku, itd. 

Bog jeste i ne može biti, On pronalazi Sebe i sve stvari, ali ih ne može naći. Ovu misao Arabi označava pojmom ,,wujud”. Wujud nije samo postojanje već je i Svijest, Samosvijest, Znanje. Božiji wujud (i wujud kosmosa) je obavezan, a wujud bića moguć i neizvjestan. Dvosmislena je priroda mogućih stvari. Wujud je Svjetlo, a stvari su boje. Između svijeta tijela i svijeta duhova je svijet imaginacije kao svijet Duše koji ili koja podiže zastor. Mnogo je nivoa savršenstva po Arabijevoj psihologiji (grč. psykhe = Duša). Svud su priče o skrivenom blagu. 

I u vezi s tim ,,jezik ptica" je kuranski izraz koji označava vrhunsku spoznaju, poput i simbolike perja kojeg su koristili indijanske poglavice.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 04, 2016

Praznik i Zajednica (Sabornost)


Sreća je individualna stvar. Izađi na obalu mora, šetaj se, sjedi na stijenu i posmatraj galebove ... ali vjerovati da se treba odreći svega, pretjerano je … ništa nije pristojno primiti badava ... preporučuje se da se tako organizuje život kako bi se platilo caru carevo, publici ono što je njeno, ali samo zato da bi čovjek zatim stekao pravo na samoću.   

Do određene granice smijem da ostanem sam; preko granice je zabranjeno da ostanem sam. Ono što je preko mjere, moram da podijelim. Mjera … što je preko toga, zabranjeno je. Sakralna trezvenost vodi računa o narušavanju mjere i još nikoga nije bilo ko nije morao da plati zbog narušavanja … radosti i dobra dozvoljeni su svakome, ali ako se usudim da više tutnem u džep nego što je zaista moje, bezimene sile skrivena dobra pretvaraju se u ljute guje, a one uništavaju čak i ono što je moj slobodni dio i što pripada meni. Nema čovjeka koji za to ne zna … VLAST još nije pitanje zajednice Svako griješi ako vjeruje da dobrobit ili propast zajednice zavisi od pitanja vlasti. Vlast karakteristično spada u krug TREĆEG mudraca i ako bi neko tražio njenu definiciju, trebalo bi odgovoriti: vlast je posljednje ISKUŠENJE individualnog života. 

Isus nije prihvatio ekonomsko blagostanje, niti čovječanstvo koje su zaslijepile velike sposobnosti. Htio je nešto sasvim drugo: više od stomaka, blagostanja, vjernika, mase, uspjeha … Posljednje iskušenje je najopasnije i najužasnije: VLAST.

Za karakterizaciju vlasti dovoljno je reći da je njen smjer uvijek prema dolje. Situacija je to iz koje se može gledati samo prema dolje, ne prema gore ... paradoks se ispoljava u tome što čovjek konačno i ne može da dosegne vlast. Naročito je ne može dosegnuti onaj ko hoće vlast. Vlast dolazi u ruke onome kome ne treba. Onome kome nije cilj i kome je teret i suvišak, kome je ona sporedna prepreka. Vlašću zaista raspolaže samo onaj ko je prihvati snevolje, neodlučno je koristi, s ustezanjem prima i trudi se da je se oslobodi. I ako je čovjek prihvati, ne smije da je zloupotrijebi. Onaj ko se služi vlašću, smjesta je gubi. Vlast je sa svih strana paradoks. Šta bi bilo kada bi Bog koristio svoju moć? Samo su demoni moćni. Bog - Postoji. 

Vlast je pitanje čovjekove individue … još ne pripada životu zajednice ... to je zamka koju demonske sile postavljaju čovjeku prije posljednjeg koraka. Ko se spotakne, njemu je kraj. Dobija države i narode Zemlje, ali mora da služi Tami … vlast je zla.  

ZAJEDNICA … stvari ne započinju spolja, nego iznutra, i ne dolje, nego gore, i ne u vidljivom, nego u nevidljivom ... Izmišljene su mnoge torije o tome šta je porijeklo i šta je prava zajednica. Ima onih koji kažu da je zajednica ekonomska, materijalna … politička ili jezička, ili rasna, ili narodna, ili duhovna. Sve su to činioci koji više ugrožavaju zajednicu, nego što je stvaraju. Sve je to samo pogodno da stvori razliku, a ne zajednicu ...  krajnje stapanje moguće je samo u Božanskom Bivstvu. 

O zajednici govore filosofija, nauka, pjesništvo kao da ona postoji. Međutim, čovjek nije sazrio za zajednicu. Zajednicu ostvaruje samo Posljednja Duša, zato se zajednica može ostvariti samo u Posljednjim Vremenima (a njima nas plaše) ... apokaliptično je zbivanje, jedno od posljednjih i najvećih događanja svjetske istorije ... kada će čovjek moći da odbaci sa sebe svoje Ja, da se ispolji u svom pravom Biću i da se sjedini u zajednicu sa svim ljudima (pojam Zajednice kod Hamvaša, dakako, liči pravoslavnom pojmu Sabornosti). 

Glup pokušaj, kao i obično, vjerovati da je težište na materijalnim dobrima. Riječ je o nečem mnogo Višem. 

(Izvod iz knjige: Bela Hamvaš, Nevidljivo zbivanje - Silentium / Praznik i zajednica)

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 03, 2016

Bela Hamvaš - Silentium kao nevidljivo zbivanje


Nevidljivo i vidljivo jest zbivanje. Kad vo vuče kola i ore, on je sveta životinja - kaže Hamvaš - i anđeli ako propadnu dolje postaju sami đavli, a volovi gore sada su zmajevi, bljuju vatru. Upropastišmo, dakle, i volove i anđele. Katastrofa, govori Hamvaš prije pola vijeka. Al' nema veze, jer svrha života i dalje stoji, ciljevi nisu oni koji su proklamovani. 

Anđeli oru. Kad bi mozak se spustio tamo gdje je stomak - pomišlja i to Bela Hanvaš - crijeva kad bi se popela gore i mislila, šta bi bilo? A već jeste.

Nije važno ko masu čini, jer masa je masa, degradira i makar kako bio razvijen sad izgubljeni pojedinac. Masa ima svoje svojstvo, baš nesvjesno. Razdražljiva, lakovjerna. Histerična. U masi se gasi trezveni um i čovjek se brka sa nekim drugim. To nije on. Da, smračila se svijest o nama, ni učenost ne spašava. Srozavanje je, ne spašava ni položaj, klasa, imovina, kaže Hamvaš. Arhaično nije divlje, nisu preci sirovine, a mi fini. Početak nije baš u šumi, kako misli nam nauka. Genijalac je bliži Početku, a divljak kraju. Divljak nije ARHaičan. Taman posla. Masa je puka materija isključena iz stvaranja svijeta.

I sad, umjesto Svjesne Jedinke je nesvjesno djelanje mase, istinsko varvarstvo. Kosmička je harmonija uvijek drevna, vremenski gledano, il' Bezvremena. Primitivan čovjek stiže sa samoga kraja tog vremena. Bezobličan, kaže Hamvaš. Totem masi čuva dušu na okupu, Duša ta u mraku brka sebe prosto sa stvarima. U masi je ta zaraza obaranja istaknutih, pustošenje najvrjednijeg. Nova rasa je onaj koji se uzdigne, tu podsjeća Hamvaš na riječi i Ničea. 

Egzistencija mora biti Posvećena da bi vrijedila, a ne kultura tek ukrašena. Put zavisi i od nas samih, dakle, primitivan čovjek nije drevni čovjek. Negdje moraš djelovati, i smisleno. Drevni čovjek je Božanski.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

Platon i kasnije Horacije


Nije Platon htio da osvaja svijet, osvajao je samog Sebe do nemanja i Punine. Mi u problemu smo drugom - da Platona osvojimo. I italskog Horacija. Veliki ljudi, i preveliki da bili bi ljudi, po njima pravismo gradove i države. Škole. Vaspitanje njihove ideje prati. Obrazovanje. Paideia.

Horacije pjesnik ide u atensku Akademiju, i prve stihove piše na grčkom. I vraća se u Rim: ,,Biti mudar - to je osnov i početak dobra pisanja,” kaže Horacije u Ars poetica ili Poslanici Pizonima, o pjesničkom umijeću, pisane u starogrčkom heksametru. Pjesnik mora poučiti nas i zabavan biti jednovremeno, kaže, i to:

Ja, moj Antonije,
k’o i pčela sa Matinskih brda
leteć vrijedno mučim se i skupljam
slast mirisnu majčine dušice
iz gajeva, uz obale Tibra,
silne rijeke, ponosite vodom,
stvaram mukom, k'o i one sitan
pjesme svoje pune teška truda.

Osrednjost može u poslovima, ali kod pisanja pjesme to ne može, kaže Horacije, jer:

,, … pjesnika osrednje vrste 
još ne priznaše ljudi, ni bozi, ni oglasne ploče … 

a jednom kad se riječ izgovori više je ništa ne može vratiti.“

On kaže i: 

,,Ničemu se ne čuditi.” 
,,Dopašće se kad se deset puta ponovi!”
,,Srebro manje vrijedi od zlata, a zlato od vrline!”

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 02, 2016

Teologija hrišćanska i platonsko nasljeđe


Religija je povijesna više i u tom smislu oslabljena, jer Vjera je čisti događaj. Alfa i omega. Hexys je krug. Filosofski se može i Platon razmotriti u smislu religije Hrista  ...

U konačnom jeste materijalno, al’ ima izlaz u Beskonačno. Da l’ Povratak? Opet neko Transcendentno - nije u materijalnom iskustvu. Transcendentni i natčulni je Božanski Um NOUS, umovanje (Aristotelova, još i prije Platonova, theoria - gledanje u samu Suštinu stvari, kasnije kontemplacija, zatim skolastička spekulacija) je bliska s Idejama (forme Dobra), a prilaz je razum (grč. dianoia), u dnu mnijenje, subjektivno i kolektivno uvjerenje, ubjeđenje, slikovito predstavljanje, nagađanje (eikasia), ima i više stepenika. 

Nećemo brkati Vjeru ovdje sa uvjerenjem (ubjeđenjem), nagađanje takođe nećemo brkati sa pjesništvom. 

Tu je i Logosovo ozbiljenje u svijetu, i On je u funkciji natčulnog Nousa - Božanskog Uma iz kog sve proizlazi. Kod Platona treba disciplina za uzlaženje, od sebe stvaramo podobne, ne još uvijek odabrane. Kod Platona ne može proći mnoštvo, republika jeste, ali sa vrsnim. Ne nasljeđem, demokratski i rob može postati vrstan. Platonski. Dakle, i Platon je za mase, kao hrišćanstvo, dostignuće je ARISTOI. Platonizam, kažu, imao je ograničeno područje djelovanja, ali i hrišćanstvo ima pozvane mnoge, a malo ih odabranih. Mukotrpan je platonski put, filosofski, ne obećanje baš za sve. Punoća života, i ne znamo za kog dostupna je. Pa, izvolte. 

Prevladavanje svijeta, uzdizanje Duše i misticizam, miriše na platonizam. Platon je vidio Jedinstvo, dvojstvo i trinitet. Njegovo trojstvo nije božanski objašnjeno. Pratijela se grade od trokutova. Svijet. I dalje brojčano promišlja Platon. Hrišćanski Otac je platonsko Dobro. Logos je Sin hrišćanski ili carstvo Ideja k’o prvi proizvod Bižijeg Bitka. Bog drži početak, kraj, sredinu, tri LOGOI, a to su dijelovi Cjeline. Tri Logoi jesu Sin k’o Svjetska Duša. Tri je KRUG i Bogu se vraća Trinitet. Više trojstvo su: Jedno, Logos i Duša. Utjelovljuje se Bog, i Obožuje se čovjek. Dva su smjera. Poslužuje se hrišćanstvo Platonom, i te kako. Hrišćansvo se priključuje na antičku dijalektiku Duše. Apsolutni Bog je tako hipostazirano (grč. ipostasi) jedinstvo kod Platona i zatim njegova učenika Aristotela. Platon traži život u Cjelovitosti. Savršenost. Ousia, dinamis i energei (avgustinovski: esse, nosse, velle) je isto trojstvo kod Aristotela. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

July 01, 2016

Kronos i Kairos


Imaju ljudi … i k’o nešto izbacilo ih je iz svakodnevne egzistencije, nešto dirnulo u Srce da su sad izvan sebe. To je Blizina. Šta činiti? Odluka neka mora pasti. Odlučno. Trenutak je mitski, ali i biblijski nazvan Kairos - posebno ,,vrijeme” trenutka u kojem se sve odlučuje. Vrijeme sata je vrijeme Hronosa, ima i drugo, da l’ prvije?

Kairos je vrijeme suda. Vrijeme dolaska Božanskoga kvaliteta među ljude. Čovjek je kratka vijeka, Bog Vječan, po knjigama Svetim. Karios otkupljuje vrijeme, otkupljuje roba. Prvo je vrijeme zarobljeno pa izbavljeno. Pavle, nekad silni, sad kazuje, zapanjuje, ohrabruje misao da vrijeme koje je otuđeno od nas, nad kojim nemamo vlasti, možemo i povratiti, spasiti. Tad bješe, a i sad je ropski još uvijek fakat. Svega ima u čovjeku, od nepoštenja, nepoznanja, neljubavi, nedjelanja il’ pogrešna djelanja, i mržnje, kukavičluka, konformizma, itd. I zbog svega je otkupljenje neophodno za Slobodu. Od smrti oslobođenje je čovjeka unutar njega, od ega, u korijenu Ličnosti mu životinje i demoni teško bivaju savladani. Eh, to je podvig. Čisto Junaštvo. To su Prvaci. I pobjednici. 

Čovjek kad ne upravlja sa vremenom ne umije ni hronos ovaj pretvoriti u Kairos ... ,,A kad se navrši vrijeme, posla Bog Sina svojeg jedinorodnog ..." Ovo jeste istorijski, ali i zvan istorijski opis. Vrijeme je prije i poslije Hrista, ali ima i upravo Hristovo vrijeme - Kairos. A da se razumijemo, to vrijeme je bilo i prije, kako rekosmo još mitološki. 

Mnogo je ljudi u istoriji imalo duboku promjenu u Ličnosti i životu kad su upoznali samog Boga, taj su susret doživjeli k’o OSLOBOĐENJE, izlječenje Duše da može iskreno voljeti, radovati se, i stvarati u životu. Il’ drugo. Svako ko se tako lično susreo s Božanskim zna za razliku između praznog i ispunjenoga vremena, za Kairos. U Kairosu susreću se Bog i čovjek. Sva množina Kairosa, da tako kažem, svi su trenuci Vječnosti k’o prolaznosti.

Ne porobljava Bog, već sami sebe. Nužnost Božanska je i Sloboda. Istovrmeno. Ali čovjek hoće sebi biti gospodar, i tad je sebi najveći neprijatelj. To ne sluti. 

Nesebičnost oslobađa, i davanje obogaćuje.

Različiti su nazivi za vrijeme, a ni vrijeme nije svud isto, npr. KAIROS grčki je bog, sin najmlađi Zevsa, SRETAN TRENUTAK. Pravi Trenutak je Božije vrijeme, nakon tornada što subota je, Vaskrsenje. KRONOS je nam razumljivije vrijeme, kvantitativno. Kairos prati trenutak, vreba, kad je vaga u ravnoteži, povoljnost za trenutak sreće da ga zgrabi. Uvijek u žurbi je Kairos, jer ovaj Trenutak može zauvjek mu umaći. Ima i krila na nogama i na leđima. Brži od vjetra. Od britve oštriji. Čovjeku je opomena, kog preleti ne može ga uhvatiti. Hermafrodit. No, ništa bez vage. A Kronos? On jede sve što je stvorio. 

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)

June 30, 2016

Fulkaneli i Kamene knjige


Utjelovljene su ideje i muzika, lučno vrijeme, poziv da se volja prepusti Božanskoj. Na grudima stoje ljestve. Bogme, valja penjati se. 

Ko je gradio ljepotu tih hramova ... djeca Sunca? Grad Svjetlosti van zakona prihvaćenih, nastojimo uz napore stići do onog što davno već postoji. Slijep i gluv je čovjek pokraj fenomena što govori o najvećem. Egzistencija je lonac za kuvanje. 

Mudrac i na đubrištu će naći čisto Apsolutno (ab-Solum), drugi neće ni u zlatu. Duša plete svoje tijelo, Arijadna je taj pauk. 

Točak vrijeme je za pečenje prvotne materije, sve do zlata. Ta je vatra podjarena umjetnikom, podjednaka, ovaj i održava je danju - noću, ne previše nebu niti blizu zemlji. Vatra točka. Ruže su po šest latica k'o prozori, il’ rozete. Slavili su Boga u Tišini i sa šapatom stari Magi. Skriveno je (grč. kriptos). 

Materijal - crna zemlja umjetniku za radit prva dama, meka i široka, plodna. Bogorodična Izida (il’ Cerera). Ma-donna (ital. moja Gospa). 

Otkrit tajne profanima bilo je za kaznu smrću. Čak i slušanje je ovog preopasno. Ali nije pripremljenom. Boginje su kraj hramova i žednima daju vodu, Vječnu Vodu.

Srednjovjekovni graditelji su imali za platu Vjeru i skromnost, kaže Fulkaneli, a ne sopstvenu slavu da je veća i od same Umjetnosti. Anonimni tvorci čistih remek djela su gradili radi Istine i uznošenja. Renesansni stvaraoci su okupirani svojom subjektivnošću i svojim imenom. Gotika kao trijumf Duha govori Umu, Srcu, Duši; a Renesansa čulima i proslavlja materiju  ova ljepota je osrednjost. Renesansa zato prezire sve što je bilo gotsko.

Spona između čovjeka i Boga je Hermesova nauka i alhemija zatvorena knjiga ezoterizam kao skrivena nauka unutrašnja, a otvorena egzoterija. Strpljenje su ljestve filosofa, bez oholosti i zavisti, tek tada ga pohodi Milost. Mat je Prva materija, Djevica ili Mudrost - Sofija, kaže: ,,Postojala sam i prije svijeta, u Vječnosti ... čak prije Bezdana ... Kada je On pripremao Nebesa bila sam prisutna ... i kad je propisivao neprekršivi Zakon ... kad je udarao temelje Zemlji bila sam s Njim i ja sam u red dovodila sve stvari.“ Djevica je Vaza što sadrži Duh stvari. E, Tajna je upravo u ovoj Vazi. Načelo i početak svega.

Umjetnik je duuugo putovao; lutao je lažnim drumovima i sumnjivim potevima; ali najzad je nagrađen radošću ... odbacuje luk i strijele jer zmaja je odstrijelio. Gavran pokazuje truljenje i prve znake uspjeha alhemičara za tačnu pripremu ,,čorbe“. Filosofa. Četiri su truljenja u filosofskom Djelu, veli tajanstveni Fulkaneli. Taj zadah truleži ne osjeća se čulom mirisa nego Umom. Iz profanog se ide u Čisto. Bijela boja. Crveno je simbol Vatre, predominacija Duha nad materijom. Crno (odgovara mu i PLAVO) je korijen i izvor svih ostalih boja. Bog je BIJELO, a Hristos u CRVENOm, i eto nam zastave. No, ne vezujte se suviše za boju, obmanjuju. I ovdje, kao i na drugim tamnim mjestima valja uložiti napor. Ne sikirajte se, pobijediti bez napora je isto kao trijumfovati bez slave. Proces valja upoznati više neg boje. Orao i Lav su jednake snage, a suprotni po prirodi. Borba predstoji. Na kraju orao gubi krila, lav gubi glavu i srastaju u jedno tijelo, grifona.

Filosofska sublimacija ima duži i kraći put, za 16 mjeseci il’ 8 dana; vlažni put (sa dvije materije), i suvi put (izvodi se samo jednom materijom), govori Fulkaneli o ovoj staroj nauci transmutacije u kamen Mudrosti. Ali nisu baš rječiti bili stari autori da pojasne dalje; i da li se može? Šta su dani, šta mjeseci? Sve je simbolički prikazano na portalima Bogorodične Crkve u Parizu. Pa, čitajte. No, ima i modifikovanih elemenata, i neuspjelo obnovljenih.

Vršljajući po površini samo neki su dozvolili Duši da im se izmakne. A Fulkanelija nema više, kao da je ispario.

SaschaEin
(www.filosofski.blogspot.com)